Vjera u Boga ne znači da si sada bez straha, bez brige jer te Bog štiti i čuva i vodi po ravnom i glatkom putu. Tako, naime, mnogi vjernici očekuju pa čak prigovaraju i samom Bogu: “Kako si nam mogao dopustiti da nam se dogodi ova ili ona nevolja? Barem ja vjerujem, barem se ja molim, barem ja idem na svetu Misu, barem ja primam svete Sakramente itd. a onaj drugi niti ne vjeruje, niti se ne moli, niti ide na Misu niti prima sakramente, a lijepo i dobro mu ide? ” Ponovo ponavljam vjera ne znači da će nam sve ići lijepo, dobro i bezbrižno, kao da će Bog odmah nagraditi našu vjeru. Baš naprotiv – vjerovati znači biti i kušan. U današnjem Evanđelju slušamo o ženi Kanaanki koja ponizno prilazi k Isusu i moli: “Smiluj mi se, Gospodine sine Davidov. Kći mi je opsjednuta. Čula je ona za Isusa i zato tako uporno viče za njim, makar nije bila iz izraelskog naroda. Toliko se ponizilada je spremna biti i pas samo da dobije onu mrvicu zdravlja za svoju kćer. Sigurno su ti trenuci razgovora s Isusom bili za nju strašan udarac, upravo grubost ali kad je sve to izdržala Isus hvali njezinu vjeru: “Ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako si molila”. U taj čas, njezina je kći ozdravila. Kroz kakvu je kušnju morala proći ta žena Kanaanka, ali je uspjela dobiti ono što je ustrajnom vjerom molila. Svaka vjerna duša može kao i žena Kanaanka, podnijeti gorka iskušenja u svojoj vjeri, ali mora biti ustrajna kao i žena Kanaanka. Iskušenja su za vjernike korisna. Ako izdrže iskušenja vjera im postaje jače i čvršća. Zlato se kuša u vatri, a pravednik u nevoljama. Koga Bog ljubi, njega i kuša da bi ga mogao nagraditi. Zato su mnogi prijatelji Božji bili teško iskušavani. Ako su pak i u kušnji ostali vjerni, vjera im je, kao i svakome od nas, bila nagrađena i uslišana.