ČITANJA: Mudr 1, 13-15; 2, 23-24; Ps 30; 2Kor 8, 7. 9. 13-15; Mk 5, 21-43

Mnogi danas tvrde da za izgradnju svijeta ne treba vjera da mu je dostatna njegova snaga. Toj njihovoj tvrdnji suprotstavljaju se mnoge stvari i zapreke i izvan nas i u samima nama. Čovjek se osjeća nesiguran u budućnosti. Čovjek taj svoj problem ne može odgurnuti od sebe. Isus nastupa kao Spasitelj čovjeka ali traži njegovu vjeru. Vjera se čovjeku nudi ne kao neki teret nego kao oslobođenje od tereta, od ljudskih strahova, od sila prirode pa i od same smrti. U nedalekoj prošlosti ljudi su velike nade polagali u zahuktalu znanost. Danas pak moramo govoriti i o etici znanosti što znači da li možda znanost ne ugrožava i sam ljudski život. Nismo se znanošću oslobodili nego smo čak postali još više u strahu.

Isus se pojavljuje kao rješenje. Kaže evanđelista da sila izlazi iz njega. Osobito je veliki strah od smrti. Čak se i znanost pridružuje tom strahu jer ga ne može ukloniti. Protiv smrti ljudi ni svojim snagama, ni svojim znanjem ne mogu baš ništa učiniti. Isus se i tu pojavljuje kao snaga koja prelazi na sve one koji ga se dotiču. Žena koja je životno ugrožena, kad joj znanost ništa više ne pomaže, ona se želi dotaknuti Isusovih haljina.

Dogodilo se ozdravljenje ove žene. Ne po sili znanosti nego po snazi koja je iz Isusa izlazila.

Slika djevojčice koju Isus podiže označava i oslobođenje od smrti koja se ovdje na zemlji događa. Ne mora se sve s nama i o nama dogoditi samo ovdje na zemlji. Moramo svoj pogled podići i iznad ove zemlje. Moramo zaključiti da smo sami sebi nedostatni. Preostaje nam jedini pravi put: doći u blizinu Isusovu, u Božju prisutnost. Sve svoje nade staviti pred Boga.