Žeđ! Žeđamo za vodom, za nečijom blizinom, za pravdom i mirom. Sve naše žeđi samo su uski potoci koji utječu u najdublju rijeku naše žeđi – žeđ za Bogom. Kroz cijelu Bibliju proteže se govor o žeđi. U tekstu o susretu na zdencu, sâm Krist žeđa i traži piti od Samarijanke. Podne je, susret između Samarijanke i Isusa događa se po najvećoj žegi. Žena prihvaća razgovor s njim o sasvim običnim stvarima, o vodi koju je došla zagrabiti, da bi prešli na razgovor o „vodi života“. Isus joj pokazuje da mu je poznat njezin grešan život i da ju unatoč tomu što je žena, grešnica, pripadnica Židovima neprijateljskog naroda – Samarijanka – drži kćeri Jahvinom koja u sebi nosi njegovu sliku. Evanđelje nam postepeno otkriva tko je taj Isus koji govori sa ženom. Žena se u početku čudi, smatra ga prorokom, možda i većim od praoca Jakova, a vrhunac dolazi kada ga ne samo ona, nego i drugi pripadnici njezina naroda priznaju Spasiteljem svijeta. Evanđelist nam prikazuje kako poruka spasenja od izabranog naroda poprima dimenziju univerzalnosti kojom se „voda života“ nudi svim ljudima, cijelom čovječanstvu.

Usporedimo li govor u prvom čitanju treće korizmene nedjelje u kojemu izabrani narod mrmlja, prigovara, iskušava Gospodina s otvorenošću žene i drugih Samarijanaca koji se otvaraju djelovanju Božje milosti, vidimo da to što se netko smatra „izabranim“ ne znači da će u kriznoj situaciji postupiti dostojno svoga izabranja. Mnogo puta se i sami smatramo „izabranijima“ od nekih koje smatramo grješnima, a koji mnogo puta u životu znaju postupiti bolje, „kršćanskije“, „izabranije“ od nas. Samo krštenje ne znači da nismo potrebni obraćenja, i to stalnog obraćenja. A onaj koji nas poziva na priznanje grijeha i na obraćenje žeđa za svakim čovjekom, ma koliko veliki grješnik bio. On, koji sve poji, traži da, poput Samarijanke, zagrabimo u dubinu svoga bića i pred njega stavimo naše najdublje žeđi, teškoće, muke. On u njih ulazi i utažuje našu žeđ, olakšava naše teškoće, s nama nosi naše muke. Isus nas liječi. Osposobljava nas da, kao i žena koju je susreo, izliječeni krenemo naviještati i svoje bližnje privoditi Kristu, izvoru žive vode.

Najsnažnije riječi o žeđi odjekuju s križa: „Žedan sam“ (Iv 19,28). Tada je već sve bilo dovršeno. Isus je sve učinio da čovjek progleda i u njemu prepozna izvor žive vode. Izvor na koji čovjek može neprestano dolaziti i besplatno piti. „Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ (Otk 22,17). Vapaj s križa govori nam da sam Bog žeđa za našim slabostima i grijesima jer ih jedino on može izliječiti i otkupiti. Krist na križu žeđa „uzdignut sa zemlje“ da ga čuje svako biće, svih krajeva i svih vjekova. Krist, žedan naše patnje i boli vapije da dođemo pred njegov križ, da se napijemo žive vode koja je potekla iz njegova srca i ne prestaje teći dok ne dođemo k vječnom Izvoru. „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14). Kad k njemu dođu svi ljudi, kaže Knjiga otkrivenja, „neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.” (Otk 7,16-17). Priđimo Kristovu križu! On nas hrani i poji, On je pastir koji nas vodi k izvoru života i otire svaku suzu s naših očiju već sada, dok smo na putu prema vječnosti.