Današnjom nedjeljom završava crkvena godina. Znamo: crkvena godina je godišnje obnavljanje života, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Na njenom završetku je svetkovina Krista Kralja. Crkva nas na današnji dan želi podsjetiti da je raspeti i uskrsli Isus Krist gospodar svijeta i vremena, života i smrti, kralj čovječanstva.

Redovito zamišljamo kralja kao neku važnu i ljudima daleku osobu. Svi mu se klanjaju a nitko ga ne voli. Svi mu moraju pogađati želje a nitko to ne čini iz ljubavi. Oko njega sjaji, blještavilo, uglađenost i protokol, a u isto vrijeme licemjerje i neiskrenost. Vrlo često zamišljamo kralja koji ima dovoljno snage da pokori narode, da ubire porez i namete, a u isto vrijeme taj kralj bespomoćan je da osvoji ljudsko srce, da uđe u dušu svojih podanika.

Znači kralja gledamo i zamišljamo kao onoga koji je daleko od ljudi, daleko od života, onoga koji je u nekom dalekom i stranom svijetu gdje je sve hladno i beživotno. Zato, upravo zato Isus tvrdi da njegovo kraljevstvo nije kao kraljevstvo ovoga svijeta. Isus nije kralj poput kraljeva u prošlosti ili sadašnjosti. To Isus jasno govori i pred Pilatom znajući jako dobro da ono što ljudi smatraju silom i vlašću ne odgovara njegovim mislima i željama. Isus je došao kao kralj srdaca i jedino što želi jest da prodre u istinske tajne ljudskog bića, da ljude osvoji ljubavlju.

Upravo taj Isus naš je kralj koji nam dolazi i koji nam se nesebično daruje; evo i danas preko ove svete euharistijske žrtve.

Dok se ljudi za druge kraljeve moraju boriti, moraju braniti njihove interese, moraju i život riskirati da takav kralj ne bi stradao, da ga netko ne bi lišio prijestolja, kod Isusa je posve drugačije – jer je drugačiji od ljudi i ljudskih kraljeva, on (iako kralj) daruje sebe i svoj život za svoje, ne više podanike, nego za svoje prijatelja.

Danas na blagdan Krista Kralja prigoda nam je da se poklonimo Isusu u njegovu jedinstvenom dostojanstvu kralja i zamolimo ga da bude kralj našeg života, naših misli i osjećaja, naših nakana i planova, naših dana i godina.