Čitanja: Jr 1,4-5.17-19; Ps 71; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Sveto Evanđelje današnje nedjelje promatra Isusa u jednom mnoštvu. Bio je naime u sinagogi Nazarećana, Isusovih sumještana. Isus se među njima afirmira, potvrđuje kao Učitelj i kao Prorok. Tumači Sveto Pismo, tumači Božju riječ, a tumači je tako da se mnoštvo „divilo milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.“ Očito je, po reakciji mnoštva, da je Isusovo tumačenje prodiralo u njihova srca. Očito je da je Isusova riječ padala na plodno tlo mnogih duša kao dobro sjeme na plodnu njivu koja će sigurno donijeti dobre plodove.

No, sveto Evanđelje iznosi dalje. Nije svekoliko mnoštvo jednako mislilo. Jedni su mrmljali, gunđali, pitali se međusobno: „Nije li ovo sin Josipov, drvodjelja, naš suseljan ili sugrađanin?“ Njih nije zanimala riječ, njih su više zanimala usta odakle je riječ dolazila.

Sudbina Isusova, sudbina je svih proroka. Sudbina Isusova, sudbina je cijele Isusove Crkve, proročkog naroda na zemlji koji nije uvijek i svagdje dobro prihvaćen. Isus nam u Nazaretu otkriva sudbinu svih onih u Crkvi koji budu navjestitelji Božje riječi. Bit će uvijek kao što je bio i Isus: „znak osporavan, znak kome će se mnogi protiviti. Jednima će biti znak spasenja, a drugima znak protiv koga će se boriti.“ Tako je već u prvim danima Isusova života na zemlji izrekao o Isusu starac Šimun u jeruzalemskom hramu.

Mi slušamo često riječi Svetoga Pisma, Božju riječ. Razmišljamo i danas. Kako ona pada na našu dušu? Da li je kao lijek koji blaži rane, kao snaga u slabosti, kao potpora ili smo ljuti na Božju riječ? Možda nas ljuti i onaj tko govori? Lako ćemo se sami uvjeriti kakvi smo. Da li spadamo među one koji su se divili milini Isusovih riječi ili spadamo među one koji su ga kritizirali i protjerali iz svoga grada?