U današnjem Evanđelju Isus poziva svoje učenike, ali nas iznenađuje da za svoje suradnike ne zove učene, poznate ili slavne osobe svoga vremena, već malene, neznatne i neugledne. Kad Bog poziva, on ne gleda na vanjštinu. On gleda u čovječje srce, jer želi da ga čovjek prihvati srcem, da čovjek Bogu u svome srcu dadne stan, kako bi čovjek srcem stvarao djela koja nose vječnu nagradu. Bog zove apostole jer ih poznaje, jer znade dobrotu njihova srca kojima će pronositi Isusovu Radosnu Vijest.

Bog i nas poziva i pri tome ne gleda prvenstveno na naše sposobnosti, već računa na naše srce, jer poznaje naše srce koje je sposobno činiti velika djela. On razumije nas i zato nas poziva da jedino sa Bogom u srcu možemo činiti veličanstvena djela njegove ljubavi.

Isus je u evanđeoskom prizoru poziva svojih učenika pokazao da razumije svoje apostole. On razumije i nas, zato nas poziva. Neka nam tu istinu dočara i sljedeća priča.

Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis: „Prodajem rasnu štenad“. Neki je dječak pozvonio, a kad se domaćin pojavio, gurnuo je dečko ruku u džep i rekao: „Imam dva eura i 37 centi. Mogu li pogledati štence?“ Čovjek je zviždnuo i iz kućice na kojoj je pisalo „Lady“ izašao je pas kojega je pratilo petero štenadi. Jedno je malo šepalo.

„Što mu se dogodilo“, upitao je dječak.

„Veterinar je rekao da ima blago iskrivljene šape. Vjerojatno će šepati cijelog života.“

„Kupio bih ga, ako je moguće“, ponudio je dječak.

Gazda mu ga je htio pokloniti ali dječak je odgovorio: „On je jednako vrijedan kao i drugi, svaki ću tjedan donositi novac dok ne namirim njegovu cijenu.“

„Ali zašto kupuješ bolesna psa? Neće moći trčati s tobom niti ćeš s njim moći u planine!“

Dječak se sagnuo i zasukao nogavicu da pokaže svoju nogu. Bila je iskrivljena i imala metalnu šipku.

„Znate, ni ja ne mogu trčati, psić treba nekoga tko će ga razumjeti.“