(ČITANJA: 2Ljet 36, 14-16. 19-23; Ps 137, 1-8; Ef 2, 4-10; Iv 3, 14-21)

Slušamo u današnjem evanđelju kako je k Isusu potajno došao židovski vijećnik, učeni Nikodem. Bio je već star, a i on je slušao Isusa kako govori o novom i vječnom životu. Očito je Nikodem poželio toga života i zato pita Isusa: „Kako sačuvati svoj vlastiti život?“ Tada Isus spominje: „Kao što je Mojsije podignuo zmiju u pustinji, tako će biti podignut Sin Čovječji. I svaki koji u njega bude vjerovao u njemu će imati život vječni.“ Tko je čovječanstvu postavio taj znak? Sam Bog to čini, kaže Isus. Bog je toliko ljubio čovjeka da je dao svoga Sina jedinorođenca, dao ga je na križ, dao je novi znak. Koji u njega povjeruju ne će propasti, nego će imati život vječni. I u ovom razgovoru s Nikodemom Isus nagoviješta svoju muku i smrt koja će čovječanstvu donijeti život. Podignuti Sin Čovječji ili Isus na križu od Velikog petka je jedini i sigurni znak ljudskog spasenja. Svojom mukom, smrću i slavnim uskrsnućem postao je stvarno spasenje svima koji u njega vjeruju.

Oni koji vjeruju u njega prepoznaju na križu neshvatljivu ljubav Božju. Tko vjeruje u ljubav Božju, on je spašen a tko ne vjeruje, sama je sebe osudio. Isus je izrekao odgovor zašto jedni vjeruju a zašto drugi ne vjeruju. Kaže Isus: „Svjetlost je došla na svijet ali ljudi su više voljeli tamu jer su im djela bila zla. Tko čini zlo mrzi svjetlost jer se u svjetlosti vide njegova zla djela. Onaj čija su djela dobra on voli svjetlost, neka svi vide, neka njegova djela budu bjelodana, tj. svima vidljiva kao po bijelom danu.“

Mi, draga braćo, Isusovi vjernici u Isusovom križu kao novom znaku prepoznajemo cijeli svoj život. U znaku križa započinje naš božanski život na krstu. Čitavog života s vjerom na sebi činimo znak križa. U istom znaku započinjemo i završavamo svaki svoj dan, svoj posao, svoje jelo, sve važne momente života. U tom znaku živimo i umiremo, a taj će znak a ne umiremo zauvijek. Neka se u tom znaku odvija sav naš život, naša sadašnjost i naša budućnost.