Čitanja: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Poznato je da ljudi često ističu pravila ponašanja. Ne ponašaju se svi ljudi jednako. Već u staro doba prije kršćanske ere stari su latini govorili kao poslovicu: Ako si u Rimu vladaj se kao Rimljanin. Kod nas postoji druga poslovica: “U kakvo kolo dođeš, onako pleši.” Očito da postoje pravila ponašanje i svaka grupa ljudi ima svoje pravilo ma razlikovali se oni po bilo čemu. Svaka se jedinka te grupacije prilagodi svojoj grupaciji sa željom da ostane u toj grupaciji. S druge pak strane ni jedna grupacija ne trpi istupanje svojih pojedinaca od njezina pravila ponašanja. Ako pak pojedinac to prekrši odmah nastupa kritika sa strane grupacije.

Pogledajmo to na Isusovom primjeru.

Došao je među svoje susjede u Nazaretu. Već su čuli – i tu je načinio nekoliko čudesa a pogotovo ih je prenerazio kad je počeo učiti u sinagogi. Oni su ga smatrali sličnim sebi i ravnim sebi a on sada odskače od njih. Odmah kritiziraju: “Odakle mu to? Zar nije on kao mi? Nije li mu otac drvodjelja i nije li mu majka Marija i nije li mu rodbina među nama?” Nisu ga prihvatili takvoga kakav je bio. Nije, po njihovu mišljenju, smio biti ni bolji ni gori od njih.

Kod nas je slična atmosfera. Na svim područjima još uvijek vlada atmosfera, ako ne židovskog, ali ateističkog i socijalističkog razmišljanja.

Vlada strah pred Božjim dahom. To praktički znači: Bog nam nije dobro došao. Ne treba se on miješati u naše stvari – mnogi danas tako govore.

Ovaj svijet ima svoja pravila ponašanja jer to je uživalački i potrošački svijet. Isusovi sljedbenici ili kršćani imaju svoje pravilo ponašanja. Najveći se problem rađa kad kršćani hoće pripadati svijetu i kad netko od svijeta hoće biti kršćanin. I jedan i drugi su neprihvaćeni. Ako netko želi biti Isusov sljedbenik mora prihvatiti put kršćanina. Ako netko želi biti sluga ovoga svijeta on prihvaća pravila ovoga svijeta. Zato se mi danas moramo ispitati kojoj grupaciji se mi pridružujemo i koje pravilo življenja sebi uzimamo.