Isusov slavni ulazak u Jeruzalem

Čitanja: Iz 50,4-7; Ps 22; Fil 2,6-11; Mt 26,14 – 27,66

Mi ljudi, ovdje na zemlji, slijedimo one ciljeve koje smo si sami postavili i čvrsto ih želimo ostvariti. Do svakog našeg cilja vodi jedan put, potrebno je stanovito zalaganje, jedan određeni napor. Ako čovjek uloži ono što je potrebno na tom putu kroz određeno vrijeme i ako ustraje, postiže svoj cilj. Tada je sretan i zadovoljna što je uspio. Od djetinjstva pa do groba čovjek si postavlja mnoštvo ciljeva. Mnoge dosegne, ali još više ih ne dosegne. Rijetko se može naći čovjek koji bi za sebe mogao ustvrditi da je ostvario baš svaki cilj na zemlji koji si je postavio. Najžalosnije je to što dolazi jedan čas svakom čovjeku koji mu poruši sve njegove ciljeve i sve uspjehe na zemlji. To je čas smrti. Zbog toga je zadnji cilj svakog čovjeka preživjeti smrt. Ako to uspije, postigao je sve. Upravo taj cilj, preživjeti smrt i zaživjeti vječno, otkriva nam sveta vjera i Riječ Božja Kako to postići? Jednostavno rečeno: Pridružiti se Isusovoj povorci – ići s njime i za njime. Na tom putu nitko ne će biti sam. Za Isusom ide veliko mnoštvo. Idu za njim i djeca držeći palmine grančice u rukama i vičući: “Hosana sinu Davidovu”!

Zašto On ide u Jeruzalem? Sam je to rekao svojim apostolima; da bude tamo uhvaćen, osramoćen, mučen i ubijen. To je njegov zadnji dio puta koji ga onda sigurno vodi do “nebeskog Jeruzalema”, u vječnu domovinu gdje više ne će biti ni muke ni boli, ni suza, ni smrti.

Isus zna da taj dio puta mora proći. Zna da se kroz muku ide do uskrsnuća. Drugog puta nema. Kad bi bilo drugoga puta Isus bi nam ga sigurno bio pokazao. Mi smo svjesni da nam jedino preostaje ići za Isusom kroz muku života da bi onda mogli ući s njime u slavu uskrsnuća. On nas sigurno vodi. Ova naša današnja procesija samo je vidljivi znak naše odlučnosti da idemo s Isusom i kroz pljeskanje i radosnu viku, ali i kroz onu gorku viku svjetine koja je za nekoliko dana vikala pred Pilatom: “Raspni ga, raspni ga”.