ČITANJA: Sir 27, 30 – 28, 7; Ps 103, 1-4. 8. 10-12; Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35

Praštanje i milosrđe je bitna i temeljna nauka Evanđelja jer osvetom i mržnjom ništa se ne rješava. Vatra se ne gasi dolijevanjem ulja na vatru.

Današnje nam Evanđelje iznosi, do tada nečuveni, način uspostavljanja porušenih ljudskih međuodnosa. To nam nije zapisala ni jedna ljudska mudrost. To je mogao samo Bog učiniti i tako čini. Za sav ljudski dug, za sav ljudski grijeh, za sve ljudske uvrede Bog je našao način na koji će ga izbrisati. Svoga vlastitog Sina poslao je na križ gdje umirući moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“! Tako bi morao učiniti svaki kršćanin. Papa Ivan Pavao II. odlazi u rimski zatvor i oprašta onom Turčinu koji je na njega pucao i teško ga ranio. Kroz dugu povijest Crkve nije poznato da su se pape, biskupi ili svećenici osvećivali svojim neprijateljima. Kakvim se sve zlom i klevetama nisu nabacivali komunisti na Crkvu i njezine službenike u nedavnoj prošlosti, ali Crkva se ne osvećuje, nego prašta.

Blaženi Alojzije Stepinac je bio, samo iz političkih razloga, osuđen na dugogodišnju robiju, ali se nije osvećivao, nego je praštao. Štoviše i trovali su ga i konačno usmrtili, ali nije se osvećivao nego oprostio.

Čitava povijest Isusove Crkve neprekidno je bila podvrgnuta mučenjima ali je nepoznato da bi ikada izvela osvetu. Tko bi god osvetom htio istjerati pravdu, nanio bi najveću nepravdu. Svi mi moramo naučiti praštati ako želimo biti učenici Isusovi. Moramo svi praštati jer i mi smo pred Bogom krivi. On nama oprašta kao što i mi opraštamo neprijateljima svojim kako često molimo u molitvi Gospodnjoj „Oče naš“.