Današnjom nedjeljom krštenja Isusova završava Božićno vrijeme. Kroz sve ovo vrijeme do danas, počevši od Isusova rođendana – Božića, slušali smo čitanja i pjevali pjesme koje su nam približavale veliku Božju istinu: Bog je došao među nas ljude postavši čovjekom i jedan od nas. On je došao k nama u liku Djeteta što je poruka iz betlehemske štalice. Nije došao k nama na našu zemlju da se njome prođe i ode od nas, nego da boravi s nama. Došao je da čovječanstvo pretvori u Božju obitelj. Da svakog čovjeka, koji ga prihvati, učini Božjim djetetom, Božjim čovjekom koji ide putem koji mu Bog pokazuje. Danas slavimo Isusov javni nastup kojim ulazi u javno djelovanje. Javno će zakoračiti u ljudski svijet kojemu će u svojoj osobi pokazati tko i kakav je Bog. Pokazat će ljudima istinski smisao i cilj života i kako se do njega dolazi. Početak javnog djelovanja, dakle, započinje sa svojim krštenjem. Krštenjem na rijeci Jordanu, Isus se objavljuje svijetu. Tim Isusovim činom ljudima se objavljuje velika Božja tajna, da su u Bogu tri Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti do kojih bismo inače teško došli. Ovim činom također saznajemo, da sve vode svijeta postaju posvećene. To znači, one će imati moć da peru i čiste ljudske duše od zla i grijeha.

Draga braćo i sestre, zato Isusovo krštenje podsjeća i nas na naše osobno krštenje – na prijelomni i najveći trenutak našega života kad smo postali djeca Božja, prijatelji Isusovi, a međusobno braća i sestre Kristove. U trenutku našega krštenja, dogodilo se naše novo rođenje. Ponovno smo rođeni za Boga – za milosni život u Bogu. Osposobljeni smo primiti i druge svete sakramente, jer bez krštenja ne bismo se mogli ispovijedati, niti primati sv. pričest, sv. krizmu, niti ostale sakramente. Kristov ulazak u vodu Jordana, znak je Božje dobrote prema nama. Kao Bog, pokazao je, što trebamo činiti, da budemo sretni, zadovoljni ne samo sada nego i u vječnosti. Milijuni i milijuni ljudi bit će tom vodom kršteni i biti vraćeni u prijateljstvo s Bogom koje je bilo raskinuto istočnim ili izvornim grijehom. Kad se Isus krstio, kaže sv. Evanđelje da se nebo otvorilo. tj. objavilo se Presveto Trojstvo, da je Isus svugdje javno nastupao, govorio, činio čudesa ozdravljajući bolesne, nemoćne i da je mnogima koji su umrli, vratio život. Isus je dakle, svima činio dobro, a svojim krštenjem je dobio zadatak, da upravo tim činima i riječima pronosi Božju dobrotu. On je taj zadatak u potpunosti izvršio. I nad nama se otvorilo nebo kad smo se krstili. Kršteni smo u ime Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga. Poput Isusa i mi smo dobili zadatak da pronosimo Božju dobrotu – da njegovu sreću, mir i blagoslov unosimo u svoje obitelji, ljude s kojima živimo i koje susrećemo. Krštenjem smo u sebe primili nešto Božjega, svetoga što je potrebno stalno gajiti i njegovati u svome srcu i za tu milost moliti. Ako je u našem srcu zavist, ljubomora, ružne misli i riječi često ispunjene ogovaranjem drugih, prepričavanjem zla o drugima ne vršenjem svojih dužnosti. tada nismo dobri vjernici – tada Božje ljubavi nema u našem srcu. Naše krštenje i naša vjera veoma malo znači, ako nam život nije kršćanski, ljudski i vjernički. Krštenje i ostali sakramenti veoma malo znače, ako smo bez Boga u duši, srcu i u svome životu. Krštenje je veliki Božji dar, milost i odlikovanje, ali i obveza. Nipošto nije dovoljno krstiti se, pričestiti i krizmati, a onda dalje živjeti bezbožnim i poganskim životom bez ikakve odgovornosti. Taj dar, milost, vjeru svetost krštenja moramo čuvati, njegovati i razvijati cijelog svog života. Svakim danom moramo biti svetiji i svjesniji kršćani – svjesni kome pripadamo i kome ćemo konačno polagati račun za upravljanje svojim životom. Zato, dok smo živi, živimo svoje krštenje i svoju vjeru.