Jasno vidimo kako se Bog brine za život svih svojih stvorenja i daje hranu i biljkama i životinjama i čovjeku. Zemlja je sa svim svojim bićima predana čovjeku na upravu: „Zemlju sebi podložite, njome zagospodarite i neka vam bilje i životinje budu za hranu.“

Na taj se način Bog pobrinuo za čovjekov tjelesni život. Za čovjekov duševni život Bog se pobrinuo tako da mu je dao razum. Razumom čovjek spoznaje sebe i svijet oko sebe i svoju spoznaju neprekidno povećava, tj. napreduje u znanju i zadovoljen je njegov duševni ili kako mi to još kažemo intelektualni život.

Bog se pobrinuo i za čovjekov duhovni život, tj. život njegove duše koji ne prestaje ni tada kad čovjek umre na zemlji nego se taj duhovni život nastavlja kroz svu vječnost.

U današnjem Evanđelju čitamo što Bog po svome Sinu Isusu sprema za hranu čovjekovom duhovnom životu. Sebe daje kao novu hranu i novo piće za duhovni život čovjeka. Jasno kaže: „Ja sam kruh koji je s neba sišao i tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Taj kruh koji ću ja dati je moje tijelo za život svijeta.“ Ta je Isusova tvrdnja izazvala raspravu i mrmljanje među slušateljstvom: „Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?“

Isus nije tumačio, nije smirivao njihovo prigovaranje nego je još jače i čvršće tvrdio: „Zaista, zaista, kažem vam. Ako ne budete jeli od ovoga kruha ne ćete imati života u sebi. .“ Naš duhovni život bez uskrsnuća ne bi vrijedio ništa. Ako bi on završio s našim zemaljskim životom bio bi nam beskoristan. Zato Isus nastavlja svoje tumačenje i kaže: „Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ Isus je svoje slušatelje podsjetio na onaj kruh u pustinji koji zovemo „mana“. Oni koji su jeli manu su umrijeti, a za ovaj kruh koji Isus daje kaže: „Tko jede ovaj kruh živjet će uvijeke.“ Pobrinimo se za svoj duhovni život i jedimo Isusovo tijelo da postignemo vječni život.