Čitanja: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51

Isus je sebe proglasio kruhom koji je s neba sišao. On će ljudima dati život, ali ne vremeniti nego vječni. Kad je to rekao Židovima, oni su se razišli, prigovarali su mu, mrmljali na njegov govor, Zato što je rekao da je s neba sišao, a oni su mislili da znaju gdje se i od koga rodio. Očito, da čovjek, željan samo materije ne može ni razumjeti nešto drugo i bolje. Tako se i danas većina pa i kršćani vladaju. Dosta im je da imaju samo materiju, da zadovolje apetit, da zadovolje tjelesne nagone. Ako to uspiju čini im se da su zadovoljeni. Jadan je čovjek koji se može zadovoljiti samo koricom kruha.

Mnogi današnji kršćani, nažalost, imaju vjeru samo do materijalnog kruha. Kad bi bio Bog koji bi im osigurano dobro zdravlje, dobre zarade, sigurnu egzistenciju, dosta užitaka na zemlji, bilo bi sigurno daleko više vjernika ako bi Bog ispunio te njihove želje.

Ali znamo – naš konačni cilj nije ostati ovdje. U takvom smo redu svijeta gdje svaki mora umrijeti, mora napustiti svoje mjesto drugima iza sebe. Zato je sigurno jedini pravi cilj za svakog čovjeka vjernika susresti Boga i kod Boga se nastaniti. Kod njega ima mjesta za svakoga. Ima života za svakoga. Samo ga treba osigurati. Sami sigurno ne bi mogli. Isus je došao da mi imamo život kako je sam za sebe rekao: “Ja sam kruh koji je s neba sišao. Ja sam kruh života. Nitko ne može doći k meni, vjerovati u mene ako ga ne povuče moj Otac. Tko god čuje i pouči se od Oca dolazi k meni.”

Život koji Isus daje, za koji je Isus pravi kruh, dolazi od Oca nebeskog koji je Isusa poslao da čovječanstvu vrati pravi život. Ne smijemo se zadovoljiti samo ovom zemaljskom koricom kruha koja nam sigurno jednog dana više neće vrijediti, izdat će nas. Nego priđimo Kruhu Života. On će nas okrijepiti i ojačati da idemo i stignemo do Boga u vječnost i s njime vječno zaživimo.