Za sva vremena vrijedi Isusova izjava: „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Čovjeku je za život potrebna jedna jača garancija od kruha, od hrane i pića, potreban mu je Bog kao garant života koji nikada ne prestaje jer upravo takav život čovjek u konačnici želi. Isus u ljudskom traženju prepoznaje upravo tu konačnu želju – želju za životom vječnim.

Zato Isus nakon onog čudesnog umnoženja kruha u pustom kraju stalno govori o kruhu koji će im on dati. Govori o kruhu koji nije izrastao na ljudskim poljima ni od ljudskoga rada nego silazi s neba. Dalje Isus govori o živom Kruhu.

Govori o sebi i kaže: „Ja sam taj kruh koji je s neba sišao. Ja sam Kruh Života. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati Tijelo je moje za život svijeta.“

Čitavim tim govorom Isus okreće naše oči prema sebi – u sebi nam pokazuje jedinu nadu za ispunjenje ljudske želje za vječnim životom. Svoje obećanje Isus je ispunio u Presvetoj Euharistiji ili svetoj Pričesti koju nam je ostavio na Zadnjoj večeri.

Što je Sveta Pričest za kršćanina pokazuje nam današnje čitanje iz Knjige o kraljevima. Ilija prorok jest slika ili pralik putujuće Isusove Crkve na zemlji. Crkva Isusova ili Isusovi vjernici još uvijek putuju. Ne putuju prema nekom zemaljskom cilju nego prema nebu. Na tom putovanju Sveta Pričest jest hrana za put, ili popudbina. Ilija je, bježeći pred Izebelinim progonom u pustinji osjetio ništavost svoga života i čini mu se daljnja borba beskorisna i neuspješna.

Zato kaže: „Svega mi je dosta. Uzmi dušu moju, Gospodine, jer nisam ništa bolji od svojih otaca.“ No, Bog ne uzima njegov život nego njegovom umornom životu daje hranu i piće. Nahranjen tim jelom i pićem Ilija je uspješno došao do brda Horeba gdje je Boga sreo. Kršćanin putuje prema nebu nahranjen i ojačan pravim živim Isusovim Tijelom i Krvlju pod prilikama kruha i vina.