„A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici?“

„Tvrd je to govor”, mogli bismo uzvratiti Isusu dok iznosi novu zapovijed: „Ljubite neprijatelje! ” Nije li to preteški zahtjev koji prekoračuje svaku zamislivu mjeru pravednosti u ljudskim odnosima zapletenim tolikim nesporazumima, grubostima, podvalama, svjesnim zlom?

Nije li u takvom svijetu već dovoljno teško imati i ljubiti prijatelje, a neprijateljima ne uzvraćati istom mjerom i ne posezati za osvetom? Ne! Naš učitelj traži više, i izriče to imperativno, bez dvosmislenosti: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.”

Za Isusove učenike nema alternative mirotvorstvu i čovjekoljublju. U protivnom bi bili mjed što ječi, sol koja je obljutavila. No, okrenuti drugi obraz ne znači da smo pred nepravdama u ovom svijetu dužni sagnuti glavu, šutjeti u pasivnu stavu „naučene bespomoćnosti”. Jedan nam je svijet u kojem sunce izlazi nad zlima i nad dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima. Nema načina da se sakrijemo u svoj mali privatni svijet čekajući dolazak novoga vijeka.

Na nepravedan smo udarac dužni uzvratiti svom snagom, ali bez osude, s ljubavlju: drugim obrazom, gornjom haljinom, miljom više. Ne zato što bi to bila vježba samokontrole i oslobađanja pozitivnih emocija niti preventivna zaštita od trećeg udarca, nego jer smo kao sol svijeta pozvani na sličnost s Ocem. Stvarajući prvoga čovjeka na svoju sliku, Bog je unaprijed stvarao nas, svoje miljenike koji će biti njegovi prema mjeri sličnosti s njegovim Sinom. U tomu leži prvi razlog neopozive zapovijedi ljubavi iz koje neprijatelji nisu izuzeti. Isus ga izriče moleći nas nježno: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”