Niti jedna zajednica nije slobodna od grijeha, ali isto tako, svaka bi zajednica trebala znati kako se treba odnositi prema onim članovima koji griješe. Isus je vjerojatno smatrao obveznim poučiti učenike o metodi opraštanja.

S jedne strane nije želio da se njihovi promašaji i slabosti tretiraju kao neoprostivi dok ih, s druge strane, nije želio ostaviti usamljene u njihovim propustima.

Ako zaista želimo biti pravi Isusovi učenici, nije dovoljno samo izbjegavati grijeh. Moramo pomagati našim bližnjima da i oni jednako ustraju tome. Ali potrebno je imati na umu da cilj bratske opomene nije stavljanje pod povećalo tuđih grijeha, njihovo prokazivanje, ili pak likovanje nad njihovom nesavršenošću nego privođenje izgubljenih na put obraćenja.

Isus potiče na onu kritiku koja opominje te istovremeno i ohrabruje. Jednakim pozivom odjekuju i ove riječi apostola Ivana: „Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajte i dat će vam se.“ (Lk 6, 37-38).
Zašto Isus govori da najprije brata ili sestru ukorimo nasamo? Prije svega radi poštivanja dobroga glasa drugoga, njegova dostojanstva. Ružno bi bilo opominjati učitelja pred učenikom ili profesora pred studentom. Na taj način gubi dostojanstvo i autoritet koji mu pripada. Osobi se treba dat mogućnost da se opravda, da nam pojasni zašto je nešto učinila.

Možemo li pogrešno shvatiti nešto što vidimo? Naravno bilo bi mnogo manje nesporazuma kada bismo dali drugome priliku da progovori, da nam pojasni što je bilo. To nije moguće kada bratovu pogrješku stavimo na sva zvona, da svi čuju. Ako želimo slijediti Isusa to treba izbjegavati!

Primjerom svojim trebamo pokazati što doista znače riječi ”ljubite jedni druge kao što sam i ja vas ljubio”. Sveta Terezija od Djeteta Isusa ističe: “Ljubiti sve do smrti iz ljubavi.” Bratoljublje je slobodan izbor koji je šteta stavljati na čekanje!