Obična događanja nitko niti ne primjećuje, ali ako se dogodi nešto preko tog običnog odmah se „uzbude duhovi“, kako se to kaže.

Isto je tako bilo s Isusom. Običan Isus, stolar, drvodjelac nije nikoga uzbuđivao. Nitko ga nije posebno opažao. No, kada se pojavio na jednoj svadbi i u času jedne neprilike, kad je nestalo vina, Isus je postao neobičan i od svih primijećen, „uznemirio je duhove“. Velikim čudom od vode je načinio vino. Mnogi su to zapazili. Ovo je djelo Isusovo bilo znak ili znamenje koje je svratilo poglede i Isusovih učenika na Isusa. Evanđelista Ivan kaže: „Povjerovali su u njega.“ To znači da su u Isusu otkrili ne samo drvodjelju nego Sina Božjega kome se bez straha mogu povjeriti ili jednostavno povjerovati. Isus je učinio to znamenje da otkrije ovom svijetu tko je on – „ja sam Božji čovjek, vaš Spasitelj.“ Kada čovjek može povjerovati Isusu? Onda kad se Isus pojavi kao problem čovjeku – kao ljubav ili strah, kao vrijedan divljenja, veoma moćan, kao dobročinitelj, kao čudotvorac. Tako dugo dok čovjek može proći kraj Isusa, a da ga ne opazi, dok ne svrne svoje pogled na njega ne će vjerovati. Zanimljivo je pogledati naše Crkve. Tko je u njima? Djeca i starci. Ona sredina koja je najveća, nje u crkvi nema. Zašto? Njihove oči ne traže Boga. Oni traže užitak života na zemlji. Kad to prođe opet počnu gledati na Boga. Danas se pitajmo da li nas Isus uopće može zanimati? Da li je on moj interes? Da li smo prema njemu barem nakratko okrenuli oči ili gledamo u se? Stara je poslovica tko stalno gleda zemlju ne vidi neba. Tko gleda bogate ne vidi siromašne, tko gleda svijet i užitak ne vidi Boga. Bog čovjeka potiče da mu svrati pogled na se. Isus je činio znamenja ili čudesa samo zato da nam pogled svrati na se. Molimo ga danas da ga uvijek možemo zamijetiti i u njega povjerovati.