To Petar pita Isusa, ali pitanje je zapravo za sva vremena.“Gospodine, koliko puta trebam oprostiti svome bratu ako se ogriješi o mene? Koliko puta prijeći preko riječi koje pogađaju i bole? Koliko puta zaboraviti brojna djela koja još i danas peku jer su očita nepravda? Koliko puta reći čovjeku pored sebe da mu opraštam? ” To je povezano i s pitanjem: „Koliko puta smijem ispasti lud, biti izigran, ismijan? Koliko puta i kako dugo trebam i dalje takve ljude smatrati braćom? Dva puta, tri ili čak sedam puta?“ Sve su to pitanja povezana s Isusovim riječima u tom evanđeoskom odlomku. Kao da bismo rado Isusa učili kako je to velika hrabrost ako se u jednom danu više puta nekome oprosti. Konačno, tako mi razmišljamo, i opraštanje ima svojih granica; ima svojih pedagoških zakona. Ako se oproštenje dijeli tako olako, hoće li se ljudi koji sagriješe ikada popraviti? Zar neće i dalje činiti zlo, vrijeđati ljude oko sebe jer se prašta tako lako i tako jednostavno.

A Isus je radikalan. Govori o brojci koja nadilazi svačiju hrabrost. Ona obeshrabruje i onoga koji se može ogriješiti o mene, jer ne može stići da me u jednom danu povrijedi sedamdeset puta sedam. To je više od smjelosti grijeha i uvrede. Očito je da Isus time želi poručiti kako je milosrđe i oproštenje jače od uvrede i grijeha. To je onda uvijek trajna Isusova poruka: veća je snaga skrivena u praštanju i ljubavi nego u podlosti i praštanju. Zato praštanje mora biti iznad svake mogućnosti ljudskog grijeha.

U Isusovim riječima je i poruka: ljudima se to čini nemoguće, ali Bogu je sve moguće. Čovjek nema takvog iskustva, ali Bog ima. Bog oprašta upravo tako, neizmjerno. U redovitim kršćanskim molitvama neprestano molimo za oproštenje: svaki put kad se vjernici skupe na svetu misu; u svakoj molitvi Očenaša; mnogo puta tijekom različitih drugih molitava. Uvijek iznova: Gospodine, smiluj se! Jer, jedino je Bog praveda Svaki je čovjek slab. Teško je u tom pogledu kad vidimo kako je čovjek škrt na praštanju; kako je čovjek u nama i oko nas lagan na osuđivanju; kako se inzistira na pravdi koja u ljudskoj moći nikad nije savršena i potpuna. Zato je i moguće da se dogodi, kako su to stari rimski pravaši rekli: „Summum ius, summa iniuria“. Kad se dotjera pravo do ljudskog vrhunca, moguće je da se dogodi i najveća nepravda. Ako nam je dragocjen Bog Otac svakog milosrđa, onda bi i prakticiranje milosrđa među ljudima učinilo nas ljudskijima, društvo bi postalo zadovoljnije.

fra Zvjezdan Linić