Treća crkvena zapovijed nalaže da se trebamo jedanput na godinu ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. To je, međutim, ono najmanje što crkvena zapovijed od nas traži. S tim se pravi kršćanin nikako ne može zadovoljiti. Svaki je kršćanin, ako želi živjeti svoju vjeru, dužan što češće pristupati sakramentu sv. Pričesti. Zapravo, svako naše sudjelovanje u sv. misi trebalo bi završiti sa sv. Pričešću. U sv. misi nije glavno svećenikova propovijed ili lijepo pjevanje nego je najglavnije naše djelatno sudjelovanje u slavlju mise, a to se najbolje očituje ako se dostojno na misi pričestimo. Po sakramentu pričesti stječemo posebnu snagu za život i radost drugovanja s Bogom. Na taj se sakrament trebamo pripravljati osobnim razmišljanjem i molitvom, naravno trebamo biti u Božjoj milosti (bez teškog grijeha), a jednako tako, nakon sv. Pričesti, potrebno je Bogu zahvaliti na njegovu dolasku u nas. Po svetoj Pričesti mi trebamo postati žive Božje pokaznice, tj. vidljivi nosioci Božje prisutnosti. Po svetoj Pričesti se trebamo preobraziti na sliku Isusa Krista kojega smo primili.