“Tako čine svi”, postalo je zlatno pravilo kojim se dokazuje sve. Tako je s modom. Tako je sa zabavom. Tako je s mesom u korizmeni petak. Tako je s mješovitim brakovima. Tako je s bračnom nevjerom. Tako je s psovkom. Tako je sa zanemarivanjem nedjeljne mise… Sve se na svijetu opravdava s “Tako čine svi”. Bolesni smo. Nemamo jake kičme. Dadnemo se lako ušutkati od mase. Tako se postaje malen. A svatko bi želio biti velik. Velikani se opiru masi.

Picasso je uvijek, čim bi ga počeli masovno imitirati, započimao nešto posve novo. Tako i Bethoven. Leonardo da Vinci imao je suvremenika slikara koji se zvao Marco Castagno. Obojica su slikali Posljednju večeru. Leonardo je stavio naglasak na osobe, a Castagno na predmete: vrčeve, stolnjak… i ostao je zaboravljen, dok je Leonardo postao besmrtan. Svi mi imamo u sebi nagon za masovnošću. Ali i nagon za osobnošću. Sretan je onaj tko nađe pravi ključ: kad treba slušati samo svoju savjest. Taj će biti velik pred Bogom i pred poviješću.

Da se ne povodimo za masom (“Tako svi čine! ”), bilo bi znatno manje grijeha u našem životu. Svojim grijesima vrijeđali smo ne samo Boga, nego i jedni druge, ranili Crkvu i svijet. Zato je važno da se osobno susretnemo s Bogom nego ikad, osobito u sakramentu svete ispovijedi. Bar sad ne tražimo opravdanja za naše grijehe optuživanjem drugih! Nisu drugi krivi što sam i ja htio biti jednak njima, što se nisam izdigao iznad mase, što nisam bio junak, pa plivao protiv struje.

Možda odviše olako shvaćamo ispovijed. Bar sada, u korizmi, pristupimo svetoj ispovijedi sa svom ozbiljnošću. Omogućimo našem Otkupitelju da mijenja naš život! Ne dopuštajmo da nas drugi uljuljaju u lažni mir, niti mi druge uvaljujmo u takav mir, gdje se gubi osobnost i tone u sivilu neosobnosti. A ta neosobnost polako prelazi u nesavjesnost. To je put koji stvara ovisnike o drogi, alkoholu, kriminalce, a i put kojim se gubi vjera i osjećaj za sveto.

Promisli: Može li blagoslov Božji sići i ostati u kući:

– u kojoj je Bog i vjera po važnosti na posljednjem mjestu?

– u kojoj muž rijetko ili nikada ne polazi u crkvu?

– u kojoj žena bježi od majčinstva, a muž je na to prisiljava i pomaže?

– u kojoj se djeca ne šalju na vjeronauk ni na svetu misu?

– u kojoj je nedjeljom sve važnije od svete mise?

– u kojoj je psovka i proklinjanje svagdanji razgovor između roditelja i

djece?

– u kojoj nema ni jednog molitvenika, vjerskog lista ili knjige?

– u kojoj se najviše pije alkohol?

– u kojoj je sramota češće ići na svetu ispovijed i svetu pričest?

– gdje se nikad zajednički ne moli?

Može li blagoslov Božji sići na takvu kuću?