Krist je zrno koje je raspršilo tmine i obnovilo Crkvu

Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Iz Homilije koja se pripisuje svetome Ivanu Zlatoustome, biskupu

Što je veće od nebeskoga kraljevstva i što je manje od gorušičina zrna? Kako je onda mogao neizmjerno nebesko kraljevstvo uspoređivati s tim zrnom što ga je tako lako izmjeriti? No ako razmotrimo što je gorušičino zrno, uvjerit ćemo se da je ta prispodoba lijepa i naravna.

Što je nebesko kraljevstvo ako ne očito Krist? On sam o sebi kaže: »Kraljevstvo je Božje među vama « (Lk 17,21). Ništa nije veće od Krista s obzirom na njegovu božansku narav, kao što kaže prorok: » On je naš Bog: nitko se drugi s njime usporediti ne može. On je pronikao sav put spoznaje i predao je sluzi svom Jakovu, Izraelu,svom ljubimcu. Potom se ona na zemlji pojavila među ljudima udomila « (Bar 3,36-38).

S druge strane, što je manje od Krista s obzirom na njegovo spremno prihvaćanje utjelovljenja kojim je postao manji od anđela: » Što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od anđela « (Ps 8,5-6). Te Davidove izjave o Kristu Pavao ti ovako tumači: » Onog Isusa, za malo manjeg od anđela, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i čašću ovjenčana « (Heb 2,9).

Kako je on postao nebeskim kraljevstvom i ujedno zrnom? Zar je veliko i malo jednako? Zbog velika milosrđa prema svojemu stvoru postao je svima sve da sve pridobije. Bio je Bog, jest i bit će po svojoj naravi, a čovjekom je postao radi našega spasenja. O, zrno, koje je raspršilo tmine i obnovilo Crkvu! Ovo je zrno, obješeno na križ, imalo takvu snagu da je, iako samo prikovano, razbojnika samom riječju podiglo s križa i odnijelo ga u rajsko veselje. Ovo zrno, o boku probodeno kopljem, procurilo je besmrtnim pićem za one koji za njim žeđaju. Ovo gorušičino zrno, skinuto s križa i pokopano u vrtu, svojim je granama zasjenilo čitavu zemlju. Ovo je zrno, položeno u vrt, pustilo svoje korijenje do podzemlja i oslobodilo duše koje su se ondje nalazile te ih nakon tri dana povelo u nebo.

» Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušično zrno i posija ga na svojoj njivi « (Mt 13,31). To gorušičino zrno i ti posij u vrt svoje duše! Onda će i tebi prorok reći: » Bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojim voda nikad ne presuši « (Iz 58,11).

Ako stvar pomnjivo razmotrimo, uvidjet ćemo da prispodoba odgovara i Spasitelju. I on je izgledom malen, kratka života na ovome svijetu, a velik u nebu. On je Sin Čovječji i Bog jer je Sin Božji; nadilazi svako brojenje, vječan, nevidljiv, nebeski, a blaguju ga samo vjerni ljudi. Ovdje je bio satrven, a poslije muke je postao bijel poput mlijeka; veći je od svega povrća, od Oca neodjeljiva Riječ na kojoj stanuju ptice nebeske, tj. proroci, apostoli i svi koji su pozvani. On svojom sebi svojstvenom toplinom liječi bolesti naše duše; pod tom nas krošnjom zalijeva njegova rosa i čuva od nemira na ovome svijetu. On je smrću posijan u zemlju i tu donosi rod; poslije tri dana svete je uskrsnuo iz grobova i svojim je uskrsnućem pokazao da je veći od svih proroka. On Očevim Duhom sve uzdržava, sa zemlje je procvjetao sve do neba.

Posijan u svoje polje, tj. u svijetu, ponio je Ocu sve koji vjeruju u njega. O, sjeme života, što ga je Otac posijao u zemlju! O, mladico besmrtnosti, koja s Bogom pomiruješ sve koje hraniš! Pod tim se stablom veseli i zabavljaj s anđelima slaveći Oca i Sina i Duha Svetoga, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.