Isus, kao Spasitelj dolazi čovjeka osloboditi od grijeha, od ropstva grijeha, od bolesti i od sila zla. Ako bolje pogledamo što je čovjek opazit ćemo samo da je čovjek više smrknut nego nasmijan, da kao Job više osjeća trud dana i umor nesanih noći, da čovjek neprekidno osjeća kratkotrajnost života, da osjeća nedohvatljivost sreće. Što je, dakle, čovjek, razmišljao je Job.“Šaka jada, čaša pelina i gomila zla.“

Što je čovjek? On je biće daleko više vremena smrknut nego nasmijan. Čovjek je biće koga pritišće teret i muka dana. Čovjek je biće koga muči umor besanih noći. Čovjek je biće koje neprekidno osjeća kratkotrajnost svoga života. Čovjek je biće koje zna za nedohvatljivost sreće. Tako je nekako razmišljao pravedni Job o samome sebi i vidio se kao čovjeka patnika, šaku jada i čašu pelina i pustu gomilu zla. Takvom čovjeku prilazi Isus. On koji nije mogao mirne duše proći pokraj ljudske bijede. Isus se Krist, kako ga gledamo u današnjem evanđelju, susreće sa zlom. Pred njega dovode ljude koje je zlo pograbilo i obvladalo s njima. Isus se je suprotstavio zlu. Sveto evanđelje kaže: „mnoge su bolesnike s različitim bolestima donosili k njemu i sve ih je ozdravljao“. No, s Isusovim čudesima zla nije nestalo iz ovoga svijeta. Zlu smrt i patnju i sam je okušao i sam je umirući vikao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? “ Nas kršćane tješi jedna druga nada u svem ovom zlu. To je nada da je i zlo samo vremenito, prolazno iza čega dolazi sretna i neprolazna vječnost. Čovjeku putniku lakše je podnositi težinu puta ako zasigurno zna da dolazi kraj puta gdje više neće trebati podnositi tegobe puta. Čak i student lakše podnose tegobu učenja znajući da godine škole i studija prolaze i doći će jednom kraj mukama. Zato nas posebno tješi i u najvećim mukama činjenica da je i sam Sin Božji prošao kroz sve te ljudske muke makar je kao Bog znao da je to samo u ovom životu. Svojim čudesima daje jasno svjedočanstvo da dolazi kraj svim ljudskim patnjama.