Isus govoraše svima: ”Hoće li tko zamnom, neka se odrekene samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. ”

Moramo prihvatiti svakodnevne poteškoće otvorena srca, prikazujući ih Gospodinu s duhom zadovoljštine, bez prigovaranja i jadikovka, jer to često znači odbijanje križa. Ako ih prihvatimo kako treba, ove neočekivane poteškoće mogu nam pomoći rasti u duhu pokore koji nam je toliko potreban i unaprijediti vrline strpljivosti, ljubavi i razumijevanja: jednom riječju, posvećivati se. Prihvatimo li ih na loš način, mogli bi nam biti povod za buntovnost, nestrpljivost i obeshrabrenost. Mnogi kršćani na kraju dana izgube radost, ne zbog velikih neprilika, nego zato što nisu znali posvetiti svoj umor ni male poteškoće koje su se pojavljivale tijekom dana. Kada prihvatimo svoj križ – mali ili veliki – on će nam donijeti mir i radost usred boli i bit će nam izvor zasluga za život vječni. Ne prihvatimo li ga, duša ostaje razočarana ili prkosna, a to se očituje u obliku žalosti i lošeg raspoloženja. »Nositi križ nešto je veliko, važno… To znači hrabro se suočiti sa životom, bez slabosti ili plašljivosti. To znači pretvoriti poteškoće, kojih će uvijek biti u našem životu, u moralnu energiju; znači razumjeti ljudsku bol i, na kraju, znati istinski ljubiti. « Kršćanin koji živi sustavno izbjegavajući žrtvovanje ne će naći Boga, ne će naći sreću. Izbjeći će i vlastito posvećenje. Recimo Isusu, na kraju razgovora s njim, da smo spremni slijediti ga noseći svoj križ danas i u sve dane.