Čitanja: Post 12,1-4a; Ps 33,4-5.18-20.22; 2Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9

Isus u današnjem Evanđelju vodi na brdo Tabor svoje izabrane učenike da im ondje otkrije svoje pravo lice, i svoju slavu. Tu se je pred: Petrom, Jakovom i Ivanom preobrazio. Videći Iliju i Mojsija s Isusom, Petar je rekao: “Dobro nam je ovdje biti. Hoćeš li da ovdje napravimo tri sjenice: jednu tebi jednu Iliji i jednu Mojsiju”? Bio je toliko uzbuđen da nije ni znao što govori. Ovo viđenja na Taboru je melem nad onim Isusovim riječima: “Idemo u Jeruzalem, ondje će Sin čovječji biti izrugan, popljuvan, izmučen i ubijen, ali treći će dan uskrsnuti”. Kako su Petru bile teške te riječi da je Isusu odgovorio: “To se tebi ne smije dogoditi”. Sada je sasvim promijenio mišljenje. I sada može s Isusom nastaviti put prema Jeruzalemu. Još dok je Petar govorio, nestalo je ukazanja i morali su se vratiti opet u ovaj život po kojem se treba polako uspinjati prema konačnom preobraženju u nebu. Treba nastaviti život kroz patnje, križ i kalvariju života. To je put koji je mukotrpan i težak, ali vodi k sigurnome.

U prvom čitanju smo slušali kako Bog Abrahama tjera iz vlastitog doma, iz njegova kraja, od njegove rodbine, tjera ga u zemlju koju će mu Bog pokazati. Velik će narod od njega učiniti. Abraham je poslušao Božju volju i krenuo kuda mu je Bog pokazivao. Doveo ga u njegovu zemlju koju će on i njegovo potomstvo baštiniti. No, to je samo simbolika, slika onoga što Bog sprema svojim vjernima. Mnogo puta se pitamo: Zašto nas kroz patnje Bog vodi do vječne sreće? To je red ovoga svijeta kojemu smo i mi samo dio. Bog nam je dao razum da u ovom svijetu mnogo toga riješimo sebi na olakšanje. Raspadljivost ovoga svijeta mi svojim umom ne ćemo riješiti. Tjeramo trpljenje što dalje od nas, ali po njima spoznajemo i put koji nas vodi do Boga, jer kroz velike nam je muke doći u Kraljevstvo Božje, gdje nam Bog kod sebe hoće udijeliti vječnu sreću i mir.