Kršćani su kao i pjesnici, “čuđenje u svijetu”. Oni žive nekim drugim, svojim životom. Ravnaju se po svojim mjerilima. Doduše, ne svojim, nego Božjim, Isusovim. A ona su posve drugačija mjerila koja vladaju u ovome svijetu. Zato ih je teško dokučiti i razumjeti. Zato će dosljedni vjernici nerijetko biti i progonjeni od svoje okoline; morat će za to i trpjeti, bez ikakve svoje krivnje, jer su izazov drugima koji se ne žele mijenjati. Oni samo ne smiju dopustiti da sukobi i trpljenje proizlaze iz njihove ljubomore, zavisti i nezdravih ambicija, nego će nastojati svoju nutrinu držati u redu. Kad je čovjek sa sobom načistu, onda mu je svejedno je li prvi ili posljednji, jer u jednom i drugom slučaju shvaća sve kao službu, kao služenje Bogu i čovjeku. Takom je Isus činio, na to je i kršćane pozvao. A jer nismo uvijek bili takvi, jer smo se često ravnali po mjerilima svijeta, pokajmo se pred Gospodinom.

Patnja i čežnja da zauzmem prvo mjesto i da budem prvi, imam li tih ambicija?

Tko među vama želi biti prvi neka bude posljednji i svima poslužitelj.

Kako te Isusove riječi ruše planove mnogih koji se ne žele odreći vlasti, položaja, moći i utjecaja. Ima ih i među nama. Jesam li i ja jedan od njih?