Bio je nadavno  Međunarodni simpozij mladih kršćana. Glavna tema njihove rasprave bilo je pitanje kakva sredstva i kakve metode upotrijebiti u današnjem modernom društvu da se Isusovo Evanđelje proširi svijetom da bi i današnja mladež mogla prihvatiti kršćansku vjeru?  Jasno, pametni mladi vodili su žustre raspave po tom pitanju. Jedni su predlagali da se pojačaju elektronski mediji: radio, televizija, kompjuterska tehnika, internet itd. Govorili su: ne bi smjelo, biti naroda ni države koja nema u sebi vjerski radio-program, vjersku televiziju po kojima bi Evanđelje došlo u svaku kuću. Drugi su se pak zalagali za vjerske škole, vjerske knjige, časopise i novine, tvrdeći da je to najbolji način prodora Evanđelja u svaku kuću. Rasprava je bila živa i previše bučna te se pretvorila u prepirke i galamu. Tada podigne ruku jedna crnkinja, djevojka iz Afrike i zamoli za riječ. Mnogi su se smijali i glasno  mrmljali: “Što nam ova zaostala Afrikanka može predložiti?” Dobila je riječ i došla na govornicu te jednstavno rekla: “U mojoj zemlji nema vjerskih knjiga ni radija ni televizije, ni škole, ni časopisa ni novina kojima bi se Evanđelje širilo. Mi u selo gdje još nema kršćana pošaljemo jednu dobru kršćansku obitelj kako bi svi seljani vidjeli štko su to kršćani. Za kratko vrijeme pozovu u selo svećenika da krsti jer mnogi zažele biti kršćani”. Svi su sudionici tog međunarodnog simpozija zašutjeli. Nije teško zaključiti da je ova  afrička metoda ipak najbolje metoda u širenju Evanđelja. Ali mnogi su ostali zamišljeni jer u zemljama odakle oni dolaze nema takvih kršćana koji bi svojim kršćanskim životom mogli tako jasno zasvjedočiti vjeru u Isusa Krista, da bi zbog njihova kršćanstva i drugi rado prihvatili kršćansku vjeru.

     Draga braćo! Isus nije upotrijebio elektronska pomagala: radio, televiziju, ni knjige, ni časopise, ni novine, ali Sv. Pismo o njemu kaže: “Prošao je svijetom čineći dobro”. Tu metodu prihvatili su prvi Isusovi učenici i razišli se svijetom čineći dobro. Putovali su u sve krajeve tada poznatog svijeta i svojim životom svjedočili za Isusovo Evanđelje, da su čak kruti Rimljani, progonitelji kršćana, morali priznati: “Gledajte te kršćane. Niti se ne poznaju, a jedan za drugoga spreman je i umrijeti”.  Umirući u rimskim arenama i cirkusima kao mučenici,širili su Isusovo Evanđelje. Danas je u Rimu, gdje je nakada bio centar poganstva i centar mržnje protiv kršćana – danas je središte kršćanstva. Kako su kršćani uspjeli poganski Rim pretvoriti u prijestolnicu kršćanstva? Na isti način kao oni Afrikanci o kojima je govorila ona crna djevojka. Živjeli su tako da su čak i njihovi mrzitelji i mučitelji poželjeli primiti kršćansku vjeru i Isusovo Evanđelje. Zašto danas tražimo neke druge metode? Zar bi one bile uspješnije? Sigurno ne. Ali nažalost, nestalo je onih kršćana koji su na Svetom Krštenju primili vjeru u Krista i koji bi je svojim životom svjedočili. Ni roditelji djeci, ni braća braći, ni susjed susjedu ni prijatelj prijatelju više uopće ne svjedoči svoju vjeru. Nema više onih koji bi kao Isus prošli svijetom čineći dobro. A to je jedina i prava metoda, to je jedina i najvažnija zadaća koju smo na krštenju primili.

     Razmislimo, draga braćo, danas mi i o sebi, o svome kršćanstvu, o svojoj krsnoj zadaći kako smo i koliko smo bili svjedoci one vjere koju nam je Krist usadio u srce. Bit ćemo suđeni samo po tome koliko smo dobra u svijetu učinili, koliko smo svjetlili ovom svijetu, koliko smo bili “grad na gori”, koliko smo bili “svjećnjak u kući”. Amen.