Sv. Pismo o Isusu kaže: „Prošao je svijetom čineći dobro“. Tu metodu prihvatili su prvi Isusovi učenici i razišli se svijetom čineći dobro. Putovali su u sve krajeve tada poznatog svijeta i svojim životom svjedočili za Isusovo Evanđelje, da su čak kruti Rimljani, progonitelji kršćana, morali priznati: „Gledajte te kršćane. Niti se ne poznaju, a jedan za drugoga spreman je i umrijeti“. Umirući u rimskim arenama i cirkusima kao mučenici, širili su Isusovo Evanđelje. Kako su kršćani uspjeli poganski Rim pretvoriti u prijestolnicu kršćanstva? Živjeli su tako da su čak i njihovi mrzitelji i mučitelji poželjeli primiti kršćansku vjeru i Isusovo Evanđelje. Zašto danas tražimo neke druge metode navještaja i svjedočenja Evanđelja? Zar bi one bile uspješnije? Nažalost, nestalo je onih kršćana koji su na Svetom Krštenju primili vjeru u Krista i koji bi je svojim životom svjedočili. Ni roditelji djeci, ni braća braći, ni susjed susjedu ni prijatelj prijatelju više uopće ne svjedoči svoju vjeru. Nema više onih koji bi kao Isus prošli svijetom čineći dobro. A to je jedina i prava metoda, to je jedina i najvažnija zadaća koju smo na krštenju primili. Razmislimo danas mi i o sebi, o svome kršćanstvu, o svojoj krsnoj zadaći kako smo i koliko smo bili svjedoci one vjere koju nam je Krist usadio u srce. Bit ćemo suđeni samo po tome koliko smo dobra u svijetu učinili, koliko smo svijetlili ovom svijetu, koliko smo bili „grad na gori“, koliko smo bili „svijećnjak u kući“.