Čitanja: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Današnje prvo čitanje iz Knjige izlaska govori o oslobođenju Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Vodi ih Mojsije preko Crvenog mora i preko velike Sinajske pustinje. Prijeći u ono doba preko mora i prijeći preko pustinje bio je to po život opasan pothvat. Što će im se sve dogoditi na tom dugom putu Bog sve zna – zna i ono što će oni učiniti i ono što će on učiniti. I kad su ostali bez vode Bog zna što će učiniti. On će izvesti vodu iz suhe pećine. I kad su ostali bez mesa Bog zna kako će ih mesom nahraniti – on im šalje jato prepelica. Kad su ostali bez kruha u pustinji Bog zna kako će ih kruhom nahraniti – on daje da im “mana” pada s neba. Božja providnost zna i brine o svom narodu. Bog ne bi bio Bog kad bi mogao čovjeka ostaviti i napustiti a pogotovo napustiti svoj izabrani narod. U Starom zavjetu vodi Bog Izraelce u zemaljsku domovinu – zemlju Kanaan – koju je obećao Abrahamu i svim njegovim potomcima, tj. narodu izraelskom i zato im osigurava zemaljski kruh, zemaljsku hranu.

Isus nije došao na svijet da ljudima osigurava hranu za ovaj zemaljski život. Isus jest načinio čudo da bi nahranio mnoštvo ali ih je time samo htio upozoriti da je on moćan dati hranu ne samo zemaljsku nego prvenstveno hranu za vječni život. Zato je rekao za sebe: “Ja sam kruh koji je s neba sišao za život svijeta. Očevi su vaši jeli manu u pustinji pa ipak su pomrli. Tko bude jeo od ovoga kruha koji ću ja dati živjet će uvijeke.”

Još većom brigom u svojoj Božjoj providnosti za ljude Bog šalje svog jedinorođenoga Sina s neba ne kao manu da pomru oni koji je budu blagovali nego šalje svoga Sina kao kruh života vječnoga. Božji Sin je kruh s neba. On je dar Božje providnosti za ovaj svijet. Tko dolazi i njemu i vjeruje u njega ne će ogladnjeti niti ožednjeti nikada. Isus se svojom providnošću brine za nas. Kod svake svete Mise on nam ponavlja čitav svoj providnosni plan spasenja. Poziva nas na vjeru i hrani nas kruhom s neba – svojim Tijelom za jelo i svojom Krvlju za piće. Zato pristupimo k njemu s vjerom da nam ne nestane ni jela ni pića za vječni život.

“Što moramo činiti da bismo činili djela Božja?” Isus im odgovori: “Ovo je djelo Božje da vjerujete u onoga koga on posla.”

Središnja tema ove osamnaeste nedjelje je vjera. Isus poučava svoje učenike o potrebi da žive vjeru kao čin potpunog povjerenja i pouzdane podložnosti Bogu. Vjera u Boga zapravo se ne izražava u “vršenju” određenog niza djela, već u “vjerovanju” u njegovu providnost i ljubav. U današnjem ev. jasno je da učenicima nisu bila dovoljna znamenja koja je Isus do sada činio, oni kažu: „Koje znamenje činiš da vidimo i vjerujemo ti? Kojim poslom se baviš? Naši su očevi jeli manu u pustinji.” Ponovno je vjera učenika povezana s djelom koje treba obaviti. Pozivanje na manu primljenu kao dar od Boga tijekom putovanja prema obećanoj zemlji priznaje se, međutim, kao djelo vjere, kao božanski znak, stoga prigovaraju Isusu; Što činiš da bi tvoji sugovornici povjerovali? Isus odgovara ovim riječima: „Zaista, zaista, kažem vam, nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam pravi kruh s neba. Uistinu, kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Narod u ovoj izjavi prepoznaje, kao što je bio slučaj s manom, veliko Božje djelo: “Gospodine, daj nam uvijek ovoga kruha”. Ovdje je veličina našega Boga: On je potpuno zadovoljenje istinskih čovjekovih potreba, jer Bog ispunjava naša srca, do te mjere da se osjećamo obveznima odgovoriti na ovu velikodušnu ljubav životom dostojnim kršćana, kao što nas sveti Pavao podsjeća u današnjem odlomku iz Poslanice Efežanima: “Braćo, kažem vam i zaklinjem vas u Gospodinu: ne ponašajte se više kao pogani sa svojim ispraznim mislima, kao i napustite prijašnje ponašanje. Umjesto toga, moramo se obnoviti u duhu i u načinu razmišljanja, kako bismo obukli novog čovjeka, stvorenog po Bogu u pravdi i pravoj svetosti”.