Današnje čitanje govori o Ilijinom odlasku u pustinju i želji za smrću. Bio je u bijegu od kraljice Izabele, koja je imala razloga biti ljuta na njega i imala je smrtonosne planove za osvetu.

Ilija je prvo pokazao nemoć Baalovih proroka u senzacionalnom natjecanju, a zatim ih je dao ubiti. To se dogodilo u 9. stoljeću prije Krista pod kraljem Ahabom. Ljudi koje je Izabela zavela u idolopoklonstvo bili su preobraćeni natrag Jahvi, Bogu Abrahama, Izaka i Jakova, kao rezultat čudesnih događaja, ali očito ova promjena mišljenja nije dugo trajala.

U svakom slučaju, Ilija je potpuno sam i na kraju gubi svu svoju hrabrost da živi u pustinji. Snažan i hrabar propovjednik Riječi Božje mora iskusiti ono što se uvijek događa onima koji dopuste da ih Bog pošalje: neuspjeh, usamljenost, progonstvo, samopouzdanje, pustoš, strah. Možda nam ga upravo to stanje uma čini toliko simpatičnim, njega koji inače izgleda tako strog, tako strastveno zabrinut za Božju stvar i tako uvjeren u pobjedu da se gotovo bojimo. Ne, Ilija mora proći kroz sve uspone i padove života; njegova je vjera jednako izazovna kao i naša jer je slaba, krhka osoba kao i svi mi. No, on nam je ujedno i pravi uzor i primjer kako Bog nikada ne napušta svoje vjerne. Naravno, Iliji je potrebno neko vrijeme da shvati da su jednostavni darovi kruha i vode anđeoski darovi koje je Bog dao da ga utješi, ali onda ponovno kreće tražiti Božju prisutnost.

Zastanimo na trenutak i povežimo ovaj prizor sa samim sobom: ne poznajemo li i iskustvo pustinje, samoće, silnih problema? Pustimo onda da nas guše depresivni osjećaji – ili otvorimo oči za mnoge malene znakove Božje pomoći, stvari koje su nam možda postale očite same po sebi iako nikada nisu; ili ljudi koji nas susreću poput anđela koji nam daju riječ razumijevanja i pomoći? Koliko nam onda treba da se probudimo iz neaktivnosti i dobijemo novu hrabrost? – Možda od Boga očekujemo drugačiji odgovor nego što je on spreman dati, zadivljujući Božji zahvat koji je sasvim po našoj mjeri, po našem mišljenju. A onda spuštamo ruke i krivimo Boga umjesto da krenemo u novu potragu za njim i njegovim uputama.

Čitanje je odabrano kao pozadina za Isusov govor o euharistijskom kruhu. Namjera je objasniti što Isus zapravo misli kada kaže: “Ja sam kruh živi koji je sišao s neba.” Trebamo shvatiti da je sveta hrana koja nam se daje na misi jednako potrebna za naše putovanje kroz život kao i anđeoska hrana koja je Iliji dala novu hrabrost za život i s kojom je ojačao se za put na Horeb, goru Božju. Ne živi čovjek samo o kruhu, ne samo o materijalnim dobrima ove zemlje, kojima je svojstvena prolaznost. U konačnici, živimo od izvora kojima sami nemamo pristupa. Hoće li se otvoriti ili zatvoriti ne ovisi o našem novčaniku.

Isus je taj izvor osobno, jer on nije samo glasnik Božji, nego Sin Božji koji “počiva u krilu Očevu” i stoga je sam izvor života. Euharistija nam otvara izvore života. “Tko vjeruje, ima život vječni. … Tko jede ovaj kruh, živjet će zauvijek.” (Iv 6.47, 51) Jedenje kruha – komuniciranje – potpuno je ljudski proces, a ne samo mehaničko stavljanje u usta i gutanje. Tko se pričešćuje bez vjere i bez ljubavi, uopće ne komunicira, jer se ne otvara zajedništvu s Bogom i ostalim pričesnicima. Isus to ovako izražava: “Duh je onaj koji daje život; Tijelo ne koristi.” (Iv 6,63) Samo komunikacija u Duhu Svetom ima životvorni učinak. Uvijek iznova to vidim na licima ljudi koji idu na pričest: blistaju i blistaju. Oni donose svjetlo u svoju okolinu, oni su poput anđela za obeshrabrene i iscrpljene, pomažu nam svima na dugom putu do gore Božje. Budi i ti takav anđeo!