Pod imenom laici ovdje se podrazumijevaju svi vjernici, osim članova svetoga reda i redovničkog staleža odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji – pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom, učinjeni Božjim narodom i na svoj način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe – koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu vrše poslanje svega naroda Božjega.
Laicima je, po njihovu pozivu, svojstveno da teže za Kraljevstvom Božjim, baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu (…). Na njih dakle osobito spada da sve vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, tako rasvijetle i urede da se uvijek vrše po Kristu te napreduju i budu na slavu Stvoritelja i Otkupitelja.
Laici ispunjuju svoje proročko poslanje i evangelizacijom, to jest navješćujući Krista „svjedočanstvom života i riječju”.
To propovijedanje Evanđelja po laicima „dobiva neku specifičnu notu i osobitu uspješnost po tome što se vrši u običnim prilikama svijeta”: Taj apostolat nije samo u svjedočanstvu života: pravi apostol traži priliku da Krista navješćuje riječima, bilo nevjerujućima (…) bilo vjernicima.
Vjernici laici koji su za to sposobni i obrazovani mogu surađivati u predavanju vjeronauka, poučavanju svetih znanosti, u sredstvima društvenog priopćivanja….
„Prema znanju, stručnosti i ugledu kojima raspolažu, vjernici imaju pravo, a katkada i dužnost, da svetim pastirima očituju svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve, i da to mišljenje – čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa kao i poštivanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba – priopće i drugim vjernicima”.