Čitanja: Izl 22, 20-26; Ps 18, 2-4.47.51ab; 1Sol 1, 5c-10; Mt 22, 34-40

Isusovom propovijedanju i naučavanju veliko je mnoštvo čvrsto povjerovalo. Mnoštvo je išlo za njim i vrlo su ga rado slušali. To je kod Isusovih protivnika izazivalo još veću mržnju i zavist pa su tražili nešto čime bi ga pred narodom mogli osramotiti i omalovažiti. Ništa takvoga nisu mogli naći pa su počeli otvoreni sukob postavljajući mu lukava i dvoznačna pitanja ne bi li izvukli iz njega neku krivu riječ. Prošle smo nedjelje slušali lukavo pitanje: “Je li je dozvoljeno caru plaćati porez ili nije”‘ Danas slušamo kako mu postavljaju lukavo pitanje što je u Zakonu najvažnije. Nadali su se da će im Isus tu nešto krivo reći. Isus je poznavao njihovu zlobu i jednostavno odgovara: “Prva zapovijed je ljubiti Boga više nego samoga sebe, a druga jednaka ovoj, ljubiti bližnjega kao samoga sebe”. Protiv odgovora nisu mogli ništa reći. Tko tako radi, ispunja sav Zakon.

No, draga braćo i sestre! Kad se danas govori o ljubavi, onda su to često prazne riječi gdje nema ljubavi ni prema Bogu ni prema čovjeku. A prave ljubavi prema Bogu nema ako nema ljubavi prema čovjeku.

Kaže Sv. Pismo: “Ako netko kaže da ljubi Boga, a mrzi svoga bližnjega – lažac je. S druge pak strane, tko ljubi svoga bližnjega, ne treba dokazivati svoju ljubav prema Bogu. Jedna je ljubav, ali može biti uperena prema Bogu ili prema čovjeku.

Boga ljubiti znači držati njegove zapovijedi, a bližnjega ljubiti znači priskočiti mu u svakoj potrebi. Samo onaj tko ljubi Boga više nego sebe i bližnjega kao samoga sebe, ugledat će jednom u sreći lice samoga Boga.

Smisao života – ljubav prema Bogu i bližnjemu

Cilj Božjeg stvaranja jest da se Bog kao Ljubav objavi svemu stvorenom. Cilj stvaranja čovjeka jest da ga Bog usreći samim sobom. Cilj i smisao svakog ljudskog života jest da upozna Boga kao Onoga koji ga voli i da Mu vrati ljubav za Ljubav, da sebe dadne Bogu.

Čovjek je po svojoj naravi tražitelj, mnogostruko je aktivan, muči se oko mnogo čega, i najčešće ne pronalazi ono bitno i ostaje nezadovoljan, nemiran, nesretan. Bog me je stvorio za sreću. Isus je rekao da je “došao da ljudi imaju život i da ga imaju u izobilju”. Vjerujem li Božjoj Riječi: da je moguće biti smiren, radostan, sretan – i da ja to mogu biti ako ostvarim ono bitno?

Ono bitno, ono najvažnije, najsudbonosnije može se u Božjem Svjetlu ovako izreći: “Poklonjena mi je sloboda da danas, sada, odgovorim na ljubav koja mi se daje – da vratim ljubav za ljubav.”

Bog i čovjek dva su bića koja se stalno traže: Bog ne želi biti bez čovjeka, a čovjek ne može bez Boga. Bog svakog čovjeka voli i svatko mora osobno odgovoriti na tu ljubav. Bog me sada pita: “Šimune, Andrija, Stjepane, Franjo, Josipe, Krešimire, Marijo, Ano, Ivano…, ljubiš li me?” «Ljubiš li me svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom? – A sve druge ljubiš li kao sebe samog?»

Ono što je za čovjeka najvažnije, nije: zdravlje, sposobnosti, bogatstvo, uspjeh, ugled pred ljudima, slavno djelo…, nego: poklonjena sloboda da se danas, sada otvorim Ljubavi, da sada živim i djelujem u ljubavi, za ljubav. Veliko djelo učinjeno s malo ljubavi malo je djelo! Malo djelo, učinjeno s velikom ljubavlju veliko je djelo! Sveti Augustin reče: “Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u Tebi!” Zato: ljubi Boga i bližnjega kao sebe sama!

Ljubav

Ljubav je snaga koja ruši sve zapreke, prodire u sve tamne zakutke svijeta, svladava sve udaljenosti između ljudi, pobjeđuje sebičnost, patnju, smrt. Ljubav nas na svojim krilima nosi do Srca Božjega. Ako ne odlučimo pravo ljubiti ostajemo neostvareni, u srži nezadovoljni, nanosimo drugima boli, a i sami sebe osuđujemo na patnju. Čovjek ljubi kad je spreman odreći se sebe. “Tko izgubi svoj život, sačuvat će ga.” Samo ljubav vrijedi i samo ona ostaje uvijek. Sve ostalo nije ništa. Moramo htjeti ići putem ljubavi. Sve prolazi, a vječno ostaje samo ljubav, a Bog je Ljubav!