Sveti Pavao smatra prvim plodom Duha “ljubav”, jer ona je zapravo jedini dar Duha, svi ostali potječu iz nje. Biblijski pojam ljubavi je vrlo bogat značenjem, ali mi ćemo je ovdje promatrati samo pod jednim vidom, tj. kao čuvstvena povezanost koju obično nazivamo srdačnost.

Kao što je poznato bitna oznaka svake ljubavi je darivanje sebe i traženje dobro drugoga, stoga ljubav moramo shvatiti u prvom redu kao dobrohotnost prema drugima i kao spremnost da činimo dobro drugima. Naš osnovni stav prema drugome treba biti kreativan, tj. takvo ponašanje i djelovanje koje gradi, koji unapređuje i koji stvara, kako kaže Pavao: “Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!” (Fil 2,4). Ovaj vid ljubavi prema drugima najljepše je naznačen u opisu posljednjeg suda: “Bio sam gladan i dali ste mi jesti…” (Mt 25,31-46).

Ljubiti drugoga znači u prvom redu zauzeti pozitivan stav prema njemu i djelovati u njegovu korist, željeti biti od koristi za njega i pomoći mu, govoriti o njemu dobro, prihvatiti ga, poštivati ga. Radi se o dobrohotnom djelovanju. Istinska ljubav dakle nije samo stvar volje, nego i stvar srca. Stoga je uvijek sumnjivo kad netko tvrdi da voli nekoga “iz dužnosti” ili kad kaže “radim to zbog ljubavi”, a ne “iz ljubavi”. Kršćanska se ljubav ne zadovoljava samo izvanjskim djelima, nego želi uspostaviti nutarnji dodir sa srcem drugoga. To je bila tajna Isusova utjecaja na ljude: ljudi su jednostavno osjećali da ih on voli i onda kad im to nije govorio riječima, to mora postati tajnom i našeg života i rada s ljudima.