Čitanja: Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35

Sveti ljudi su znali odgovor zašto smo na svijetu pa su zato znali i ispravno živjeti. Mogli su se radovati, a mogli su se žalostiti i trpjeti. Stari patnik Job u najvećoj svojoj nevolji hvalio je Boga govoreći: „Kako se Bogu svidjelo tako se i dogodilo.“ Apostoli su se radovali kad su zbog vjere morali trpjeti, bili su upravo ponosni što su dostojni trpljenja za vjeru, zato su i kršćanski mučenici radosno išli u mučeničku smrt. Zato pravi kršćanin u svojim bolima i patnjama ne će nikad pokleknuti pa Bogu prigovarati, jer zna da su patnje znakovi Božje dobrote prema nama – suho zlato kojim kupujemo nebo.

Kad je poznati kardinal Wiseman bio na smrt bolestan, liječnici su obilazili oko njega i nešto su sestri bolničarki šaputali u uho. Vidio je to kardinal i upita sestru: „Što su to liječnici rekli za me?“ Sestra mu odgovori: „Meni nisu ništa rekli, ali naslućujem.“ Na to reće kardinal: „Sigurno su rekli da je došlo vrijeme da odem svojoj kući, k svome Ocu da malo otpočinem, da skinem strah, bol, pa i smrt i da se konačno svega zla oslobodim.“

Jest, to je konačni naš cilj, da se smirimo, usrećimo i ostanemo kod svog nebeskog Oca. Rekao je jedan mudrac: „Ne treba se pouzdavati u vrijeme zemaljskih dana, jer oni malo traju. Ne treba prilijepiti srce zemaljskim radostima, jer one brzo nestanu. Nemojte se previše bojati niti zemaljskih boli i patnju jer i one su kratkog vijeka.“ Nakon svega toga kratkoga dolazi čas o kome govori danas sveti Ivan evanđelista i apostol u svojoj Knjizi otkrivenja: „Sam Bog će biti s nama. Mi ćemo biti njegov narod i ostati s njime. On će otrti svaku suzu s naših očiju. Boli više ne će biti, ni suza, ni jauka, ni smrti.“ Bit ćemo samo sretni i vječno živjeti s Bogom.