Kad se danas govori o ljubavi, onda su to često prazne riječi gdje nema ljubavi ni prema Bogu ni prema čovjeku. A prave ljubavi prema Bogu nema ako nema ljubavi prema čovjeku. Kaže Sv. Pismo: “Ako netko kaže da ljubi Boga, a mrzi svoga bližnjega – lažac je. S druge pak strane, tko ljubi svoga bližnjega, ne treba dokazivati svoju ljubav prema Bogu. Jedna je ljubav, ali može biti uperena prema Bogu ili prema čovjeku. Boga ljubiti znači držati njegove zapovijedi, a bližnjega ljubiti znači priskočiti mu u svakoj potrebi.

Isus je posebno naglasio ljubav prema bližnjemu i kriterij prema kojemu se mjeri sve drugo pa i ljubav prema Bogu. On je tu ljubav još bolje objasnio rekavši da ona počiva na tri uporišta: na ljubavi prema Bogu, ljubavi prema bližnjemu i ljubavi prema sebi. To troje – Bog, moj bližnji i ja – su poput trokuta. Ako jednu stranu maknem, sve pada i ruši se. Ljubav je neodrživa uzmanjka li bilo koji od ova tri elementa koji je sačinjavaju. Isus nam daje još jednu pouku: ljubiti valja svim srcem, umom i dušom, a to znači cijelim bićem.

Srce je za Isusa središte toga bića. U njemu se razmišlja, planira, donose odluke. Iz srca kreće čovjek u akciju, kojim nešto čini, a to znači pokazuje djelotvornu ljubav. Bog i ljudi trebaju bližnje koji imaju srca i nasljeduju Božju ljubav. Njihova duša je vjernička, jer su dušom i srcem usmjereni prema Bogu koji je jedina ispravna veza između Boga i čovjeka poput krvne veze što najčvršće povezuje djecu i roditelje.

Dušom smo bliži Bogu koliko smo se srcem približili čovjeku.

Naš um je tu da zaključi kako je sretan čovjek koji ljubi. On potiče volju da se uvijek opredjeljuje za ljubav i da ustraje u djelima ljubavi jer na taj način čovjek čini najviše za sebe.

Velik je i sretan onaj koji ljubi. U ljubavi rastemo moj bližnji i ja, a Bog nam se daruje kao najdraža nagrada i po takvoj ljubavi jednom kao vječna nagrada blaženstva.