U današnjem evanđelju slušamo Isusove riječi neizmjerne ljubavi prema nama, prema čovjeku: „Kao što mene ljubi Otac, tako i ja ljubim vas.“ Da je ljubav Boga Oca prema Sinu Božjemu neizmjerna – to nam je jasno, ali kad među Isusovim vjernicima gledamo slijepe, sakate, padavičare, robove, logoraše, ljude materijalne bijede, obespravljene, mučene, udarane potresima, poplavama, ratnim sukobima, gladne, žedne, gole, bolesne od najstrašnijih bolesti nekako nam se ove Isusove riječi o ljubavi čine više teoretske nego praktične.

Dolazi nam na pamet i druga misao: jesmo li mi dostojni Isusove ljubavi? Jesmo li spremni na nju odgovoriti? Dolazi nam još jedno pitanje na pamet: Je li bi bila prava Isusova ljubav prema nama kad bi nam ispunio svaku želju i željicu, kad bi nas obasuo svim materijalnim pogodnostima i uspjesima, kad bismo sve imali što želimo, kad bismo sve znali, sve mogli, kad bismo bili uvijek potpuno zdravi, jaki, kad bi nam dao živjeti puno godina? Bismo li to smatrali pravom ljubavlju? Je li bismo mogli reći da roditelji ljube i vole svoju djecu kad im sve želje ispune, kad im dadu potpunu slobodu, kad im baš ništa ne brane, kad ih prepuštaju samo užicima, kad im daju alkohol, drogu, zabavu u neograničenoj mjeri? Nažalost, na taj način mnogi roditelji pokušavaju ljubiti svoju djecu i jako brzo uvide da djeca nisu sretna u njihovoj ljubavi da su, naprotiv, jako nesretni, da ih je takva roditeljska ljubav dovela ne samo do ruba groba nego i u grob. Takva, u svemu popustljiv ljubav, i nije prava ljubav. Kad Isus govori o ljubavi prema nama on kaže: „Veće ljubavi nema nitko od onoga koji svoj život položi za svoje prijatelje da ih spasi.“ Isus je dokazao svoju ljubav prema nama na križu. I danas nam ponovno progovara da nas ljubi ali nas i opominje: „Ostanite u mojoj ljubavi.“ To znači, prihvatite i uzvratite ljubav tako da vršite sve moje zapovijedi.