Ima životnih situacija u kojima se i vjernika pokoleba, a onaj „rubni“ se posvema okrene od vjere. Evo, Marija i Josip, radosni i ponosni, dijete Isusa donose u hram, a starac Šimun govori Mariji: „I tebi će mač boli probosti dušu.“ O čemu je riječ? U Židova je bio običaj da otac otkupljuje svoga prvorođenca. Taj obred danas Židovi zovu pidjonhaben. To je spomen na onaj događaj kad je Bog u noći izlaska iz Egipta dao da stradaju svi egipatski prvorođenci, dok su židovski bili pošteđeni tako što je umjesto njih bilo žrtvovano janje. Od tada se svaki prvorođenac smatrao Božjim vlasništvom, pa ga je zato otac i morao otkupiti. Međutim, u evanđelju stoji da Isus (kao prvorođenac u svoje majke) nije bio okupljen, nego prikazan, to jest određen da bude žrtvovan na križu. On postaje ono Janje čija krv spašava ljude. Što je mogla Marija pomisliti tada, a pogotovo dok je kasnije stajala pod križem? Zašto je Bog htio svoju ljubav prema ljudima iskazati na tako strašan način? Stojimo pred uzvišenom tajnom: Bog je židovske provorođence spasio od smrti, a svoga Sina nije spasio, nego za nas predao. Pavao to ovako predstavlja: „Bog on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ Slično pjeva jedan crkveni himan: „O neizrecive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao!“

Ne možemo razumjeti načine Božjeg djelovanja. Ni Marija nije mogla sve razumjeti, ali je vjerovala Bogu. A Bog nas često zbunjuje. Teško je razumjeti patnje i suze tolikih malenih i nevinih. Ne možemo znati, ne možemo razumjeti. Možemo samo vjerovati da Bog u svojem nedokučivom promislu uređuje naše putove. Mi stojimo pred tajnom Božje ljubavi koja na nama nedokučiv način vodi povijest ljudskoga roda, baš kao što je Isusa preko križa doveo do uskrsnuća.