Marica Stanković je rođena 31. prosinca 1900. Umrla je 08. listopada 1957. godine. –službenica Božja, kandidatkinja za sveticu, prosvjetna djelatnica, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja. U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Maturirala je na Učiteljskoj školi 1920. Sudjelujući na sletu mladeži u Mariboru, izbliza je upoznala Ivana Merza, s kojim će uskoro uspostaviti prijateljstvo i suradnju u apostolskom radu među mladima. Svoj profesionalni rad započela je kao učiteljica u Sračincu a zatim u Donjoj Voći. Nakon završene Više pedagoške akademije radi u Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Zagrebu. Bila je omiljena među nastavnicima i učenicima zbog obrazovanja, neposrednosti i marljivosti.

Istodobno se posvećuje aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj a zatim križarskoj. Godinama je uređivala glasilo “Za vjeru i dom” u kojem je napisala mnogobrojne članke. Za svoje djelovanje među mladima unutar katoličke akcije dobila je 1942. visoko crkveno odličje kao prva žena u Hrvatskoj. Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom Suradnice Krista Kralja. Kao ugledna katolička djelatnica našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. Osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945. pred 2. 500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinaca.

Uhićena je 1. rujna 1947. Na suđenju 24. i 25. siječnja 1948. energično je odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi. Osuđena je na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Radila je na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Nakon zatvora živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima. Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja. Na njezinom pogrebu, kojega je vodio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, prisustvovalo je golemo mnoštvo vjernika a govornik o. Ivan Kozelj sažeo je njezin život riječima: “S Maricom nestaje međa nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik kršćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti… Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u zadnje pola stoljeća…. . Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna! “. Mnogi posjećuju njen grob. Pokrenut je postupak da se proglasi blaženom i svetom kao prva vjernica laikinja u Hrvatskoj.