Kad Isus sprema i šalje svoju Crkvu na njezin zadatak u svijetu on svoju Crkvu osposobljuje za taj zadatak. Zadatak je izvršavati ili nastavljati spasenje svijeta i ljudi kroz povijest – kroz sva vremena – da uvijek bude u svijetu među ljudima kao kvasac i kao svjetlo.

Isus joj daje sve potrebno da može spašavati čovječanstvo privodeći ljude Kristu Spasitelju. Zato Isus Crkvi svojoj ostavlja svoju ostavštinu: Isus joj ostavlja svoju riječ i djelo ili sveto Evanđelje. Isus ostavlja Crkvi svojoj svete znakove svoje prisutnosti ili svete sakramente. Isus postavlja Crkvi svojoj poglavarstvo, Petra i njegove nasljednike koji će namjesto Isusa kao vidljivi poglavari upravljati Isusovom Crkvom. Isus šalje svojoj Crkvi i unutarnju snagu – silu odozgo – Duha Svetoga koji Crkvu vodi po pravim putovima da ne zaluta. Vidljivo vodstvo pripada poglavarima, a ono pravo unutarnje vodstvo je djelo Duha Svetoga. Na kraju svoga života, viseći na križu Isus svojoj Crkvi ostavlja i svoju Majku govoreći Ivanu i Majci: „Majko, evo ti sina“, i Ivanu: „Sinko, evo ti Majke.“ Mariju ostavlja i povjerava toplini Majčinog srca sve članove svoje zajednice. Otada je nezamisliva Crkva bez Isusove Majke. Ona je Majka bila kao srce u središtu Crkve. Crkva je pak uvijek bila oko nje, oko Marije. Crkva je uvijek osjećala blagodat njezine prisutnosti, zato je zove suotkupiteljica, posrednica, zagovornica i tješiteljica. Marija, Majka Crkve uvijek je samo posrednica između bijednog grješnog čovjeka i Isusa. Svojim majčinskim zagovorom zagovara i moli za bijedne i grješne svojim ih zagovorom vodi k Isusu.