U mnogim starim religijama svijeta opisuju se svojstva njihovih božanstava. One ih ocrtavaju velikim, mudrima, oštrim zapovjednicima, pravednima, opasnim sucima koji kažnjavaju, pa čak opisuju njihove osvetničke radnje. Očito da su te mitologije i te stare religije našle svoje utemeljenje u ljudskim osobinama s time da su ljudske osobine u mnogo većoj mjeri pridijevali svojim božanstvima. Još se u Starom zavjetu Svetoga Pisma na mnogo mjesta govori o strogom i opasnom Bogu koji čvrsto drži batinu u svojoj ruci pa sije strah oko sebe. Čak i pravu objavu Božju ljudi su često željeli prekrojiti na svoj način. Nitko sigurno nije mogao točnije opisati svojstva Božja od Isusa koji je pravi jedinorođeni Sin Božji, jedne božanske naravi s Ocem i Duhom Svetim. Današnje Evanđelje na jedan izvanredno jasan način govori kakav je naš Bog. Iznosi jedno novo svojstvo do sada nepoznato u starom svijetu – to je milosrđe i praštanje. Isus se je našao među grješnicima. Dok je Isus propovijedao najradije su ga došli slušati bolesnici, siromasi i grješnici, a farizeji i svi oni koji su sebe smatrali dobrima i pravednima su mrmljali protiv takvoga Isusa. Govorili su mu: „Ovaj prima grješnike, pa čak i s njima jede. ” Zato Isus u današnjem Evanđelju iznosi tri usporedbe kojima na slikoviti način želi pokazati kakav je Bog. Najprije je usporedba o izgubljenoj ovci. Pastir traži ovcu. Traži je na zbilja začuđujući način. Ostavlja devedeset i devet ovaca u pustinji, sve one koje su na okupu i odlazi potražiti jednu izgubljenu. Uspoređuje Isus vrijednosti i rizik. Vrijedno je potražiti izgubljeno. Njezina je sudbina zla i zapečaćena ako je ne nađe. Dok je sudbina devedeset i devet ostavljenih na iskušenju, uz rizik, ali nije posve izgubljena. Takav je Bog prema grješniku.

Grješnik je sigurno izgubljen ako se ne vrati k Bogu. Bog ga zato traži. Sva nada grješnika je u Božjem milosrđu, praštanju i Božjoj brizi za čovjeka. Takav je naš Bog.