Dobro nam je poznata prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ona je odgovor nekom zakonoznancu koji, bez dobre nakane, pita Isusa: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim! ” A Isus mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš? ” Odgovori mu: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim. I svoga bližnjega kao sebe samoga! ” Reče mu Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš! ” Ali on, hoteći se opravdati, reče Isusu: “A tko je moj bližnji? ” I Gospodin mu iznese prispodobu o milosrdnom Samarijancu.

Sve je rečeno u ovoj prispodobi. Život vječni, spasenje postigne onaj koji vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Povezuje se ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. To je služenje bez pridržaja.

I bližnjega treba ljubiti: svim srcem, svom dušom, svom snagom svojom. I to ne gledajući je li jutro, podne ili večer. Prostor na kojemu moramo vršiti djela ljubavi ne mora biti sakralni. Na svakom mjestu, i laičkom i svjetovnom, obveza ljubavi prema bližnjemu ostaje.

To posebno mora biti znak kršćanstva. Svaki čovjek je pozvan na spasenje. Ostvaruje ga poslušan glasu Božjem koji mu progovara u “svetištu savjesti”. Središnji sadržaj poziv je na ljubav prema Bogu, koja se očituje i posvjedočuje u ljubavi prema bližnjemu, prema svakom čovjeku. Po tom ćemo biti i suđeni na Posljednjem sudu.