Tko bi mogao ne diviti se velikom napretku čovječanstva u znanosti a posebno u tehnici. Ono što je u davnini bilo nepojmljivo danas je svima na raspolaganju i usluzi: prijevozna sredstva, telefon, električna struja, radio, televizija, kompjutor itd.

No, unatoč tolikom napretku u jednom ipak zatajiše svi ljudski napori. Smrt i dalje hara kao i prije. Ali sad se čovjek pred njom osjeća još žalosnije jer unatoč svemu napretku pred njom se osjeća potpuno bespomoćan. Zato čovjeku dolazi da pred tom činjenicom očajava i svoj život proglasi besmislenim a zagonetku smrti proglasi nerješivom.

Tek Jedan Jedini koji je živio među nama nije nas ostavio u dvoumici. Nije samo govorio o pobjedi nad smrću nego ju je i pobijedio. Krist uskrsnu kako je rekao. Svojim uskrsnućem postavlja temelj ljudskog optimizma, temelj kršćanstva. Time je promijenio žalost i suze u radost i klicanje. To je pobjeda za kojom je cijelo čovječanstvo vapilo, a samo je bilo nemoćno da je ostvari.

Da je Krist uistinu uskrsnuo, svjedoči nam povijest. Zar bi Petar, koji se onako slabački ponio pred jednom sluškinjom, nedugo nakon toga u istom gradu, pred ljudima koji razapeše Krista neustrašivo svjedočio: Bog ga je uskrisio, da Krist nije uskrsnuo i pokazao se Petru i ostalim učenicima? Zar bi Petar i svi ostali apostoli, koji su se za vrijeme Kristove muke od straha razbježali, sad mogli neustrašivo svjedočiti za Krista, da on uistinu nije uskrsnuo i prožeo ih silnom snagom za svjedočenje?

Od tog uskrsnog jutra ne prestaje spomen tog događaja, slavljenje Kristova uskrsnuća. Svi kršćani kliču od radosti. Ta to je najveći i najradosniji događaj što se zbio u ljudskoj povijesti. To je temelj našeg uskrsnuća. Mi smo po krštenju već sad dionici tog svog uskrsnuća. Naša vjera i nada imaju temelj, idemo radosno ususret vječnom uskrsu.