Ilustracija: Google Gemini AI

Razvojem tehnologije, pojavom pametnih telefona i dobrih mogućnosti komuniciranja pojavilo se ono što smo najmanje očekivali. A to je ovisnost o mobitelima i društvenim mrežama. Mobiteli se nose svugdje i na svako mjesto. Pa je tako za mnoge normalno da je mobitel uz njih 24 sata dnevno. Nose ga u kupaonicu, na radno mjesto, dok se rekreiraju, tamo gdje ručaju i spavaju. Baš svugdje! Koliko vidim neki ga nose u crkvu, na groblja, na sprovode. Svi bulje u njega za vrijeme ručka, za vrijeme različitih slavlja, u vožnji, na parkingu, dok nekoga ili nešto iščekuju. Nema mjesta gdje se mobitel ne nosi i u njega bulji. Vidim da među ovisnicima ima osoba svih staleža, od mladih do najstarijih. Primijetio sam kako ga neki izvlače iz džepa sjedeći u crkvi čekajući početak mise, ili ga odmah još u crkvi uzimaju u ruke nakon mise. Vidio sam kako neki sjede u kutu crkve razgovaraju, zovu, odgovaraju na pozive. Totalna smušenost i ovisnost.

Po mom sudu mobitelima nema mjesta u crkvi i crkvenom prostoru. Mobitel treba ostaviti kod kuće ili u autu na parkiralištu. Ništa neće propasti za jedan sat. Ništa nećemo važno izgubiti ako se sat vremena u crkvi posvetimo samo Bogu, molitvi i slavlju euharistije. Sjediti u crkvi i kratiti vrijeme sa mobitelom u ruci ima li to smisla? Možemo li se za sat dva isključiti od svega i posvetiti Bogu, sebi i duhovnosti? Možemo li reći ne mobitelu u crkvenom prostoru? Dakako da možemo, ako to hoćemo. Tu ne pomažu zabrane, opominjanje, nego stvaranje osobne svijesti da u svemu treba imati mjeru, kulturu, postaviti si granice uljudnog i uzornog ponašanja.