Čitanja: Post 18, 20-32; Kol 2, 12-14; Lk 11, 1-13

Što je to molitva? Moliti znači najprije ponizno stati pred Boga. Nema molitve bez poniznog stava. U kršćanstvu je uobičajeni stav u molitvi klečanje na oba koljena ili pobožno i mirno stajanje. Oholice ne mole. Oni samo blebeću ustima neke riječi što uopće nije molitva. Molitva može biti poklonstvena. To je ona molitva kojom se Bogu priznaje veličanstvo i kojom se Bogu klanjamo. Molitva može biti i prosidbena, kojom od Božje dobrote nešto molimo. Molitva može biti i zahvalna. Tom molitvom zahvaljujemo Bogu na svim njegovim darovima i dobroti.

Prva karakteristika svake molitve mora biti ustrajnost. Nije dosta samo jedanput skočiti pred Boga i na brzinu mu izraziti svoju želju. Isus je u onoj prispodobi o čovjeku koji noću od prijatelja traži kruha dao primjer ustrajnosti. Onaj čovjek nije odustajao ni onda kad mu je prijatelj iz kuće odgovarao: „Već svi spavamo i djeca su sa mnom.“ „No, kaže Isus, ako mu nije dao od neke prevelike dobrote i prijateljstva, ali je ustao i dao mu zato što je bio ustrajan.“ Mnogi bi počeli moliti kad bi molitva bila sredstvo po kojem bi se ispunjavali ljudski prohtjevi. Kad toga nema, onda kažu da molitva ništa ne koristi: „Molim pa ne mogu ozdraviti.“ Tu odmah možemo pitati jesi li molio dok si još bio zdrav.

U svaku molitvu moramo ugraditi važne elemente dobre molitve. Moramo stati pred Boga kao ponizni njegovi sluge. Moramo se sjetiti što molimo, za koga molimo, zašto molimo.

Moramo uvijek misliti kad molimo da Bog ne ispunja svaku ljudsku željicu. Ni najbolji roditelji svojoj djeci ne ispune svaku njihovu željicu jer djeca nisu još kadra do kraja razumjeti što je za njih dobro. To mogu prosuditi njihovi roditelji pa im samo u onome udovolje što je djeci dobro i korisno.

Bog znade naše potrebe bolje nego mi i prije nego ga molimo, ali uslišat će nas ako ga iskreno i ustrajno zamolimo.