Čitanja: Sir 35, 12-14. 16-18, 2Tim 4, 6-8. 16-18; Lk 18, 9-14

Mi kršćani znamo da je molitva stav duše ne pred čovjekom nego je to stajanje pred Bogom. Zašto mi stanemo pred Boga? Ima više razloga. Stanemo da mu se poklonimo – mi stvorenja svemogućem Stvoritelju. Stanemo jer nešto trebamo. Mi potrebni pred Svemogućim. Stanemo jer smo primili od njega dobra i zahvaljujemo mu što je prema nama bio dobar. Stanemo jer smo grješni i molimo oproštenje jer on je milosrdan.

Sam nam je Isus u današnjem Evanđelju pokazao jedan pravi, ispravan stav, a učinio ga je jedan grješnik. Drugi, neispravan stav, krivi stav kakav je imao samodopadni hvalisavac farizej.

Za što su molili? Farizej je molio da se uzdigne i hvali pred Bogom. Carinik je molio da se opravda zbog svoje grješnosti moleći Božje oproštenje. Rekao je Isus: „Kažem vam, carinik je otišao kući opravdan, a ne farizej.“ Što znači biti opravdan? To znači biti popravljen, bolji nego prije. Čuli smo ovih nedjelja kakva mora biti molitva: ustrajna i ponizna.

Dok tako stojimo ponizno pred Bogom Duh Sveti prepravlja našu dušu. Čisti je od grijeha, jača pred slabošću, obnavlja za pravi život s ljudima i s Bogom.

Ako danas netko od nas stane pred Boga i počne moliti odmah će sam vidjeti kakav je čovjek. Prepoznat će to po tome što moli – možda samo „Bože daj“. Prepoznat će i prema tome kako moli – možda kao farizej: „Ja sam dobar, bolji od drugih, ne kao moj susjed ili susjeda ili kao ovaj ili onaj.“ Kad čovjek stane pred Boga s iskrenošću i dobro razmisli o sebi, o svom životu, o svojim odnosima i stavovima prema bližnjemu i Bogu najvjerojatnije je da će morati kao i carinik činiti – udarati se u prsa i priznati: „Oprosti, Bože, meni grješniku! Opravdaj me. Pošalji svoga Duha i obnovi moj duh.“