Molitva

Čitanja: Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13

Što je to molitva? Moliti znači ponajprije ponizno stati pred Boga. Nema molitve bez poniznog stava. U kršćanstvu je uobičajeni stav u molitvi klečanje na oba koljena ili pobožno i mirno stajanje. Oholi ne mole. Oni samo blebeću ustima neke riječi što uopće nije molitva. Molitva može biti poklonstvena. To je ona molitva kojom se Bogu priznaje veličanstvo i kojom se Bogu klanjamo. Molitva može biti i prozbena, kojom od Božje dobrote nešto molimo: „Daj nam, dobri Bože, to što te molimo.“ Molitva može biti i zahvalna. Tom molitvom zahvaljujemo Bogu na svim njegovim darovima i dobroti. Zato kažemo: „Zahvaljujemo ti, Bože, na primljenim darovima.“

Prva karakteristika svake molitve mora biti ustrajnost. Nije dosta samo jedanput skočiti pred Boga i na brzinu mu izraziti svoju želju. Isus je u onoj prispodobi o čovjeku koji noću od prijatelja traži kruha dao primjer ustrajnosti. Onaj čovjek nije odustajao ni onda kad mu je prijatelj iz kuće odgovarao: „Već svi spavamo i djeca su sa mnom.“ „No, kaže Isus, ako mu nije dao od neke prevelike dobrote i prijateljstva, ali je ustao i dao mu zato što je bio ustrajan.“

Mnogi bi počeli moliti kad bi molitva bila sredstvo po kojem bi se ispunjavali ljudski prohtjevi. Kad toga nema, onda kažu da molitva ništa ne koristi: „Molim pa ne mogu ozdraviti.“ Tu odmah možemo pitati jesi li molio dok si još bio zdrav.

U svaku molitvu moramo ugraditi važne elemente dobre molitve. Moramo stati pred Boga kao ponizni njegovi sluge. Moramo se sjetiti što molimo, za koga molimo, zašto molimo.

Moramo uvijek misliti kad molimo da Bog ne ispunja svaku ljudsku željicu. Ni najbolji roditelji svojoj djeci ne ispune svaku njihovu željicu jer djeca nisu još kadra do kraja razumjeti što je za njih dobro. To mogu prosuditi njihovi roditelji pa im samo u onome udovolje što je djeci dobro i korisno. Bog znade naše potrebe bolje nego mi i prije nego ga molimo, ali uslišat će nas ako ga iskreno i ustrajno zamolimo.

 

Uvjeti za dobru molitvu

Da bismo dobro molili potrebno je ispuniti neke uvjete. Ovdje ćemo spomenuti neke koje možemo i trebamo ostvariti prije molitve i dok molimo.

Staviti se u Božju prisutnost

Ovo je prvi i temeljni uvjet. Vrlo je važan i nikad ga ne bismo smjeli zaboraviti kada idemo moliti.

Staviti se Bogu na raspolaganje

U nekom smislu to je i vrhunac molitve. Staviti se Bogu na raspolaganje to znači prihvatiti da se u mom životu ostvaruje ono što dnevno molim u Očenašu: “budi volja tvoja.”

Mjesto

Mi možemo svugdje moliti. U avionu, vlaku, autu, na ulici, u prirodi… Ali ipak ne idemo svugdje moliti. Kad želimo moliti, onda izabiremo mjesto na kojemu ćemo se moći molit. Kad imam svoje molitveno mjesto u svom stambenom prostoru, onda se drugačije i psihološki osjećam. To je moje “sveto tlo”…

Vrijeme

Dati svoje kvalitetno vrijeme, ne škart vremena. Kada? Ujutro? Uvečer? Koliko? Važno je odrediti. Svakako, ako želimo moliti trebamo darovati svoje vrijeme Bogu. Koji put će možda biti i jedino to što ćemo moći učiniti.

Tijelo

Naši su stavovi u molitvi standardizirani. Molimo: klečeći, sjedeći, stojeći ili šećući, rijetko ležeći. Važno je da taj položaj bude odraz moga duhovnog raspoloženja s kojim stupam u molitvu. Taj stav izražava moju intimnost.

Šutnja

Molitva je i vrijeme šutnje i osluškivanja, koja treba biti prisutna u molitvi koliko i sam naš govor.

Srce

Često puta čujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sići iz glave u naše srce. Iz srca treba molitva izlaziti. Kad kažemo srce, onda time želimo reći cijeli čovjek, ili srce u biblijskom smislu. Isus često upozorava svoje slušače da im je srce zatvoreno, tvrdo, sklerotično. Ritam takvog srca je ritam svijeta, ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje zatrpavaju srce i prekivaju mu obzore istinskih vrijednosti. Moliti srcem znači pronaći njegov put, put srca, a to znači uspostaviti kontakt s Božjim srcem kako bi i naše srce zakucalo u ritmu Božjega srca i Božje ljubavi. To znači isto tako usvajati iskustvo sv. Terezije Avilske koja je rekla: “Nije važnost u tome da puno mislimo nego da puno ljubimo”. Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo postaju ljubav.

Moliti srcem znači stati na “sveto tlo”, ostvariti nutarnju šutnju, povući se iz vanjske buke. To znači sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu, udaljiti se od misli što nas uznemiruju i odvlače od susreta s Bogom. To znači usmjeriti svoj nutarnji pogled prema središtu, prema srcu i osluškivati njegov ritam s kojim se onda molitva usklađuje. Tu nas Bog čeka u tajnosti i tišini, povrh naših umovanja, nemira i zabrinutosti. Put koji trebamo prijeći da to ostvarimo može nam se činiti dug, težak i gotovo nemoguć. Čini nam se da ne možemo unići u to zatvoreno srce, nego ostajemo vani, nemoćni i očajni. Ne zaboravimo da još Netko strpljivo stoji pred vratima našega srca i kuca. “Evo stojim na vratima i kucam.” (Otkr 3, 20).

Riječ

Ako su nam naše riječi postale dosadne, beznačajne, besmislene, tako nije s Božjom Riječju. Zato sv. Pavao upozorava Solunjane: “Primite riječ Božju ne kao riječ ljudsku, nego kao riječ Božju, kakva uistinu jest” (1Sol 2, 13). Ona nosi u sebi trajnu snagu, vječno je mlada, svježa, nova, nadahnjujuća. Vječno govori, vječno je egzistencijalna. Zato našu molitvu treba pratiti i čitanje Biblije, po kojoj nam sam Bog progovara.