Gdje li paseš, Pastiru dobri, što na ramena uzimaš svoje stado? Jer, sva je ljudska narav, što je na ramena uze, jedna ovca. Pokaži mi počivalište, povedi me na dobre travnjake, imenom me zovni da ja, ovca tvoja, čujem tvoj glas i po glasu svome daj mi vječni život. Reci mi koga ljubi duša moja. Zovem te imenom jer ime tvoje nadilazi svako drugo ime i sve što se može zamisliti. Nijedna razumna narav ne može to izreći ni shvatiti. Ime tvoje, kojim spoznajem tvoju dobrotu, zanijelo mi dušu za tobom. Kako da te ne ljubim, tebe koji si zavolio mene, makar sam ja crna ovca, i život si svoj dao za ovce koje paseš. Pouči me, gdje ti paseš, da nađem spasonosni pašnjak i nahranim se nebeskom hranom bez koje nitko ne može ući u vječni život. Kad me ti napaseš, dat ćeš mi počinuti o podne, kad ću zaspati i počinuti na svjetlu koje nema sjene. Ali nitko nije vrijedan tog podnevnog počinka ako nije sin svjetlosti i sin dana. Samo onaj koji se jednom odijelio od večernjih i jutarnjih tmina, to jest početka i svršetka zla, samo toga Sunce pravde stavlja na podnevno sunce da pod njim počiva.

sv. Grgur Nisenski