Molitva je poput stranog jezika! Ako želimo govoriti i razumjeti neki strani jezik – to se ne događa preko noći. Potrebno je određeno vrijeme ustrajne vježbe kako bismo progovorili i razumjeli neki strani jezik. Isto tako, potrebno je i stalno obnavljati i koristiti se stranim jezikom kako se on ne bi zaboravio. Slično je i s molitvom. Naša molitva u početku može biti vrlo kratka i jednostavna, a s vremenom ona će „rasti i produbljivati se“. Tako molitva može biti usmena molitva, razmatranje ili meditacija te kontemplativna molitva (molitva potpunog predanja u šutnji).

Moliti možemo u svakom trenutku, jer svi su trenutci prikladni za molitvu. Crkva vjernicima predlaže moliti u određenim prigodama: ujutro i navečer, prije i poslije jela, nedjeljom u zajednici na svetoj misi i za obiteljskim stolom… Ali moliti možemo u svakom trenutku i na svakom mjestu – npr. kada se vozimo automobilom ili pak dok čekamo red u trgovini, kada se šetamo ili vozimo biciklom, itd. Molitva je milosni dar, no uvijek od nas traži odlučnost posvetiti joj se.

Zašto trebamo moliti?

Bez molitve nema duhovnoga života. Rast u duhovnom životu ide ukorak s napretkom u molitvi odnosno s rastom u ljubavi. Duhovno živjeti znači ljubiti; bez ljubavi čovjek je zatvoren u sebe i duhovno odumire… Čovjek u sebi samom nema sposobnost za nesebičnu ljubav; on može ljubiti u onoj mjeri u kojoj se osjeća voljen, zahvaćen i preobražen Božjom ljubavlju. I zato mu je potrebna molitva.

Kao što biljka, da bi se rascvjetala i donijela ploda, treba biti zahvaćena sunčevim zrakama, tako je i ljudskom srcu potrebno da ga dotakne ljubav Božja kako bi se otvorilo istinskomu životu i životu u punini. Autentično moliti ne znači ništa drugo doli prepustiti se ljubavi Božjoj, koja zahvaća i preobražava.

Moliti se uči moleći. Za iskustvo i rast u molitvi treba najprije imati vremena za Boga; rezervirati u danu vrijeme koje će biti samo za Boga. Na početku nije toliko važno da to vrijeme bude dugo, koliko je važno biti vjeran u tom vremenu, tj. ne misliti na druge stvari, nego zaboraviti na sve i potpuno uroniti u Boga, te ustrajati svakodnevno u tome: i onda kad moliti godi i kad se nema ama baš nikakve volje za molitvom.

Dobro je povući se na neko samotno mjesto: vlastita soba ili crkva, kapelica i sl. Od pomoći mogu biti i neki vidljivi znakovi koji upućuju na Gospodnju prisutnost: križ, slika, Biblija, tabernakul s Kristovom euharistijskom nazočnošću. Vidljivi su znakovi u službi vjere, da podsjete i probude vjeru u Božju prisutnost. Preko znakova treba se probiti do nazočnosti živoga Boga. On je uvijek tu, ali za molitelja on je tamo gdje je njegovo srce otvoreno za Krista.

Važno je doći pred Boga u istini svoga srca, kakva god ona bila: ne treba se plašiti reći mu sve, ne samo svoje poteškoće i svoje trpljenje, svoj grijeh i nevjeru, nego i svoj, može biti, otpor i protest. Sve to treba staviti u ruke Božje imajući na umu da je Bog »Otac i Majka u ljubavi«, koji sve prihvaća, sve oprašta, sve prosvjetljuje, sve spašava. Važno je također znati zašutjeti, osluškivati Božju šutnju: ne očekivati odmah dobiti odgovore, nego ustrajati. Poput proroka Ilije ne tražiti Boga u vjetru, potresu ili vatri, u znakovima snage i veličine, nego u glasu tihe šutnje.

Tko zna dugo ustrajati u šutnji, osluškivati Božju šutnju, razumjet će da ono što je bitno nije dobiti odgovore, nego staviti se na raspolaganje Bogu. Uvidjet će da ono što u molitvi donese pred Boga malo-pomalo biva preobraženo, a srce preplavljeno dubokim mirom.