Prema Rimskom martirologiju, 29. 08. je izabran za proslavu mu­če­ništva ili glavosijeka sv. Ivana Krstitelja, jer je na današnji dan po drugi put pronađena relikvija njegove glave.

Veliki Židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju ovako divno svjedočanstvo: »Herod je, naime, dao pogubiti toga Iva­na, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bo­gu pobožno i tako se očiste. «

Ivan nije živio za samoga sebe i nije umro za samoga sebe. Koliko je ljudi, obremenjenih grijehom, njegov tvrdi i strogi život doveo do obraćenja? Koliko je ljudi njegova nezaslužena smrt ohrabrila u podnošenju kušnja? A mi, odakle nama danas dolazi prilika da vjerno zahvalimo Bogu, ako ne od uspomene sv. Ivana, koji je bio ubijen za pravdu, a to znači za Krista?

Da, Ivan Krstitelj žrtvovao je od svega srca svoj život ovdje dolje iz ljubavi pre­ma Kristu; on je radije prezreo naloge tiranina nego Božje. Taj nas primjer po­učava da nam ništa ne smije biti draže od volje Božje. Ugađati ljudima ne služi velikoj stvari; štoviše, to često veoma škodi. A vrijeđanje Boga ne može ne dovoditi do velikih nedaća. Stoga, sa svim Božjim prijateljima, umrimo svojim grijesima i nagnućima, prezrimo svoje izopačeno samoljublje te dajmo da u nama raste žarka Kristova ljubav.

Veliki je sv. Augustin, ovim riječima komentirao taj doga­đaj: »Tek što sam pročitao Evanđelje, pred našim se očima ukazao okrutan prizor: glava sv. Ivana na pladnju, prokleti nalog pun okrutnosti, jer se nije mogla podnositi istina. Jedna djevojka pleše, a jedna se mati odmara; usred bestidnosti i uživanja jedne gozbe drsko se stvara i izvodi bezbožna zavjera. I tako se na Ivanu ispunila riječ, koju je sam unaprijed rekao: ’On mora rasti, a ja se umanjivati. On je, uistinu, bio umanjen kad mu je bila odrubljena glava; a Krist je porastao na križu. «

Ne znam vas…

Gospodin će teškim riječima odgovoriti onima koji se budu pozivali na puku pripadnost određenom narodu ili vjeri ili nekom društvenom ili crkvenom položaju: „Kažem vam: Ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.“ Skloni smo nabrajati i isticati neke naše ljudske i vjerničke zasluge. Rado spominjemo da smo iz katoličke obitelji, da smo u vjeri odgajani, da smo išli na vjeronauk, da smo primili sve sakramente, da smo bili ministranti, da smo pjevali u crkvenom zboru… Hvalimo se time, kao da je u tome neka naša zasluga. Pa, Bog nam je dao da se rodimo i živimo u takvom okružju, hvala Bogu. Međutim, to nije dovoljno. Čuli smo kako Bog preko proroka Jeremije i preko Ivana Krstitelj poziva na dobra djela, na život u skladu s Božjim zapovijedima. Čuli smo kako Isus toliko puta naglašava potrebu dobrih djela. Po tome i samo po tome ćemo biti vrednovani. A onda, prema Isusovoj riječi, kad učinimo sve što nam je bilo zapovjeđeno, možemo samo reći: „Sluge smo beskorisne. Učinismo samo ono što smo bili dužni učiniti.“ Neka nas Gospodin ispuni takvom poniznošću i takvom zauzetošću oko dobra.