Nakon četrdesetodnevnog posta Isusovog u pustinji dolazi k njemu đavao da ga iskuša. Zašto je Isus dopustio da bude kušan, napastovan? Svojim primjerom htio nas je utješiti kad na nas navale svakovrsne napasti. Nijedan čovjek nije bez napasti, jer su one posljedice istočnog grijeha. Nakon grijeha ostala je u čovjeku volja sklona na zlo i zle požude koje su uzrok novih i pogibeljnih napasti. Osim toga, mnogo napasti pripremaju nam zli ljudi i opaki svijet. A najviše napasti vjerojatno nam priprema sotona, zakleti neprijatelj našeg spasenja, naše duše.

Čovjek ima napasti čitav život. Nekad više, nekad manje. Zbog toga se ne treba previše uznemirivati, jer napasti kakogod bile teške i ružne još nisu grijeh, nego samo poticanje na grijeh. Grijeha nema dok svjesno i dobrovoljno ne pristanemo na napast.

Nitko nije savršen i svet, da ga ne bi nekad snašle napasti. I veliki sveci Božji bili su napastovani. Sveti Pavao apostol, koji je već na zemlji bio uzdignut do trećeg neba, imao je u svom tijelu žalac koji ga je dražio na grijeh.

Pitamo se možemo li proći bez štete kroz tolike napasti i zašto ih Bog dopušta. Na to nam odgovara sveti Jakov: «Samu radost smatrajte, braćo moja, kad padate u različite napasti, znajući da kušanje vaše vjere gradi ustrajnost» (Jak 1, 2).

Gospodin Bog, kad dopušta napast, ne čini to kao tiranin koji bi uživao u tome što nas napasti muče, nego to čini kao dobri Otac koji kuša našu krepost i uvećava naše zasluge.

Kada kopači zlata nađu zlato, bacaju ga u vatru. Ne zato da ga spale, nego da se pokaže što je zlato, a što talog. Slično i Otac naš nebeski vodi nas kroz vatru kušnje, da se pokaže da li je naša ljubav prema njemu čista kao zlato. Znamo da je čovjek sasvim drukčiji u žalosti i kušnji, nego u sreći. Kada mu sve polazi za rukom, kada je zdrav, kad uživa čast i ugled i ima blaga i svega – tada mu izgleda vrlo lako ljubiti Boga. A kada sve to izgubi i doživi prezir, žalost, bolest i siromaštvo – onda se vidi da li je njegova ljubav prema Bogu prava, da li čvrsto stoji i u patnji uz svoga Boga. I od najjačih napasti, milost je Božja kudikamo jača.

Zato napasti treba smatrati dobrim znakom, kao prigodu za vježbanje u strpljivosti, kao kušnju naše ljubavi prema Bogu. Pogotovo nas napast nikada ne smije baciti u malodušnost, očaj, nego ih samo ustrajno odbijajmo! Uz jaku i odlučnu volju, uz molitvu i pomoć Božju i primanje sakramenata sve ćemo nadvladati.