ČITANJA: Pnz 26, 4-10; Rim 10, 8-13; Lk 4, 1-13

Današnje nam sveto Evanđelje govori kako je đavao napastovao i iskušavao samog utjelovljenog Sina Božjega – Isusa Krista. Mnogi se pitaju zašto je Bog to dozvolio? No, znamo da je Bog predao svoga Sina u ruke grješnih ljudi koji su ga ponižavali, vrijeđali, mučili i na kraju pribili na križ.

Isus je, makar Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek, htio biti kao i svaki čovjek u svemu jednak ljudima osim u grijehu. Kako nam svjedoči sveto Evanđelje, bio je podložan i napastima.

Napast i napasnik je tu u nama, ali i oko nas. Što učiniti s napastima? Pripovijeda jedna zgoda iz redovničkog života. Na jednom brijegu fratri su imali samostan. Jednog dana mladi se fratar potuži svome poglavaru da ga strašno muče napasti. Poglavar ga uzme za ruku i izvede iz samostana van, a vani je puhao jaki vjetar i reče mladom fratru: „Uzmi ovaj plašt i njime zaustavi ovaj vjetar!“ Mladi ga fratar čudno pogleda i reče: „To nije moguće.“ „E, dragi brate, tako ti isto nije moguće zaustaviti napasti. Kad jako puše vjetar omotaj se čvrsto svojim plaštem i ne dozvoli da ti hladnoća dopre do tijela. Tako možeš hodati i po vjetru, a da se ne smrzneš. Tako i napasti – omotaj se i ne daj da ti napasti zarobe srce i hodat ćeš kao dobar fratar i među napastima.“

Sva mudrost života je odbiti napast – ne pristati na njezinu ponudu. Sveti Augustin je lijepo rekao: „Nema radosti bez pobjede, nema pobjede bez borbe, nema borbe ako nemaš neprijatelja.“ Kršćanin će i ovu Korizmu iskoristiti da duhom ojača. Zato moli, posti i odriče se. Tako se jača njegov duh. Spreman je pobijediti sve napasti i kao novi, obnovljeni čovjek, dočekati Uskrs.